Sovjetska invazija na Mađarsku

Unutar bivšeg istočnoeuropskog bloka (povezanog sa SSSR-om) dogodila su se dva događaja od velike važnosti: jedan je bio revolucija Mađarski iz 1956., a drugi tzv Proljeće Prag 1968. Ovo je priča o prvom.

Sovjetska invazija na Mađarsku uslijedila je nakon narodnih prosvjeda u zemlji 1956. godine, nereda koji pratila ih je i naknadna narodna revolucija koja je postala i koja je prijetila istjerivanjem komunizma Mađarska.

Mađarska revolucija, poput francuske 1789. godine, nije započela s predumišljajem, već je bila plod eskalacije niza narodnih demonstracija i prosvjeda.

Sve što je sve započelo bio je marš koji su studenti sazvali 23. listopada 56., koji je, prolazeći kroz Budimpeštu, dodavao sudionike koji nisu studenti, povećavajući tako njegov obujam.

Razlog prosvjeda bio je zahtjev za političkom slobodom i slobodom mišljenja u Mađarskoj.

U zgradi javnog radija skupina učenika htjela je emitirati manifest sa svojim zahtjevima, ali su uhićeni. Tada su pucali prvi hici revolucije.

Vjerojatno pripadnici policije politika država (na mađarskom, ÁVH, Államvédelmi Hatóság) koji su bili stacionirani u radijskoj zgradi, bojali su se pokušaja da zauzmu zgradu i za vlastiti život, pa su, zbog toga, pucali na svjetinu, uzrokujući nekoliko smrtnih slučajeva.

U svakom slučaju, odvratnost ljudi prema ÁVH-u, koji je zaslužio reputaciju oštrog represatora mađarskog naroda, stvorila je duhove i okoliš postat će još vrući.

Vlada je poslala vojsku da kontrolira situaciju, ali trupe su stale na stranu naroda.

Kao i u mnogim drugim revolucijama, vojnici - koji uostalom ne prestaju i trenirati dio ljudi - ne samo da su odbili pucati na svoje sugrađane, već su se počeli pridruživati oni.

Neki od prosvjednika imali su ideju da odsjeku komunistički štit Narodne Republike Mađarske sa zastave, ostavljajući krug na mjestu koje je zauzimalo. Ova izrezana zastava postala je amblem revolucije.

1989. revolucija koja je svrgla Nicolaea Ceaușescua u Rumunjskoj također je koristila zastavu s izrezanim komunističkim štitom kao simbol.

No, povratkom u Mađarsku 1956. godine, revolucija je izbila na svim ulicama Budimpešte, a kao rezultat toga trupe su također počele mijenjati stranu, svjetina je počela brojati s oružjem osobni.

U strahu za svoj život i svoja radna mjesta, mađarska komunistička vlada Ernő Gerőa obratila se Sovjetskom Savezu za pomoć.

Na osnovu pakata potpisanih između dviju država, SSSR je zadržao trupe stalno stacionirane u Mađarskoj, uz mogućnost intervencije u zemlji.

Iste noći 23. listopada sovjetske trupe prisutne u Mađarskoj počele su se rasporediti ulicama Budimpešte, dok su revolucionari i mađarske trupe koje su ih podržavale montirali barikade usporite ih.

Sljedećeg dana premijera Andrása Hegedüsa zamijenio je reformator Imre Nagy, koji je brzo emitirao govor pozivajući na prekid nasilje i obećavajući liberalizaciju reformi u političkoj areni. Nagy će na kraju postati jedna od velikih ikona revolucije.

25. kriza se pogoršala; ÁVH je pucao na prosvjednike ispred parlamenta, pronalazeći odgovor na njegovu vatru u sovjetskim vojnicima, koji su vjerovali da su oni bili meta napada. Naoružani prosvjednici pridružili su se pucnjavi, dodatno pogoršavajući situaciju.

Gerő i Hegedovi potom su pobjegli u Sovjetski Savez, ostavljajući zemlju bez vlada, preuzimajući njihovu ulogu Nagy i János Kádár.

U međuvremenu su mađarski revolucionari već otvoreno napadali sovjetske trupe i ostatke ÁVH. Rupe od metaka proizvedene tih kobnih dana i danas su vidljive na mnogim mjestima u Budimpešti.

28. listopada Nagy je uspio postići prekid vatre.

To su obje strane iskoristile za obnovu; dok su Mađari montirali svojevrsnu nacionalnu gardu s naoružanim prosvjednicima, elementima vojske i policije, Sovjeti su se privremeno povukli.

Glavne historiografske struje sklone su ukazivati ​​na to da sovjetske vođe nisu željele intervenirati drugi put niti su to željeli, nadajući se da će mađarski komunisti sami kontrolirati situacija.

Između 28. listopada i 4. studenog bili su dani političkih pokreta, od kojih bi Sovjeti više koristili. Oni su imali Jánosa Kádára za šefa vlade koja bi ih "tražila" intervencija Sovjetske da pacificiraju zemlju.

Iako su se događaji uglavnom odvijali u Budimpešti, bilo ih je i u drugim dijelovima zemlje revolucionarni pokreti, u nekim dijelovima uspješni, a na drugim mjestima ugušeni od trupa SRJ SSSR.

Kad je Sovjetski savez odlučio o konačnoj intervenciji u Mađarskoj, nove sovjetske trupe počele su prodirati u zemlju s istoka.

Vlada Kádára proglasila je neutralnost Mađarske, povlačenje iz Varšavskog pakta i zatražila međunarodnu potporu UN-a.

Sljedećeg dana, kao što se i moglo očekivati, Sovjeti su, nakon što su imali veći broj vojnika, pokrenuli operaciju da se definitivno "očisti" Budimpešta i preuzme nadzor nad zemljom.

Sovjetska vojna operacija nije bila ograničena na prodor u Budimpeštu jer su uklonjene barikade i otpornici. Također je uključivao topničke i zračne napade.

Provizorna nacionalna garda i jedinice mađarske regularne vojske nisu mogle učiniti ništa da zaustave Sovjetska ofenziva, unatoč pružanju žestokog otpora, s više želje nego sredstava i organizacije, ali borbama s srce i za svoju zemlju.

Istog dana, 4. studenog 1956. godine, otpor je završio u Budimpešti. Sovjetske su trupe prolazile ulicom po ulici poput parnog valjka, uglavnom ne uspijevajući razlikovati vojne ciljeve od neobranjivih civila.

Iako je mađarsko stanovništvo zahvalilo Sovjetima na oslobađanju njihove zemlje 1945. godine, taj se osjećaj zahvalnosti pretvorio u otvorenu mržnju nakon njihove represivne intervencije 1956. godine.

Tisuće Mađara pobjeglo je iz zemlje, jer su mnogi uhićeni i suđeni. I sam Imre Nagy uhvaćen je izdajnički (kada mu je obećano sigurno ponašanje da napusti utočište jugoslavenskog veleposlanstva i napusti zemlju) i potom pogubljen.

Izdajući svoj narod, János Kádár zadržao je kontrolu nad Mađarskom kao šef vlade, kontrolu koju će potvrditi sljedećih godina. Kontrola zasnovana na sovjetskoj prisutnosti i na političkoj indoktrinaciji koju su kontrolirali i sami Sovjeti koji nisu željeli oživljavanje mađarske nacionalne volje.

Mađarska revolucija, gledana romantično unatrag, u to je vrijeme uzrokovala napetosti u komunističkim strankama mnogih zemalja kapitalističkog bloka, jer su neke Vođe i militanti podržavali su revolucionare (koje nisu smatrali antirevolucionarima), dok su ih drugi žigošali upravo kao takve, ostajući vjerni pravovjerju Moskva.

Foto: Fotolia - kap tinte

Teme u sovjetskoj invaziji na Mađarsku