Filozofski esej o smrti

Filozofski esej o smrti

Što je smrt i zašto mora postojati?

Smrt je jedna od velikih misterija predaka kojima se naši vrsta Borba se vodi od početka civilizacije. I to je misterij jer, iako smo se borili s tim bolje ruku pod ruku Znanost i tehnologijaJoš uvijek zapravo ne znamo što je to, što se događa nakon toga, kakvo objašnjenje ima. Možda ga zato često ne želimo ni imenovati i koristimo razne eufemizmi, nadimci i obrti.

Svi znamo što je umrijeti: svi živa bića moraju to učiniti prije ili kasnije, iako se čini da je samo ljudsko biće toga tragično svjesno. Znanost definira umiranje kao prestanak vitalnih funkcija organizma, odnosno kada je njegova osjetljiva ravnoteža unutarnji je zauvijek razbijen i vidljivi su fizički, kemijski i biološki procesi koji su se u njemu odvijali prekinut.

U tom smislu, umiranje nije ništa drugo nego vrlo brzo prelazak iz stanja reda (homeostaza) do nereda (entropije). Prema ovoj viziji, živa bića su sustavi kojima neprestano prijeti neravnoteža, poput hodača po žici koja je sve tanja i tanja.

Druge discipline također imaju svoje objašnjenje smrti: prema većini religije i doktrine Novo dobaUmrijeti znači krenuti na putovanje, tranzit prema drugim dimenzijama bića. To uključuje napuštanje naših tijela i prianjanje za besmrtni, vječni dio sebe, koji neki nazivaju "duša", "duh" ili "energija".

Sve se to može protumačiti kao oblik skepticizma pred idejom potpunog i potpunog nestanka pojedinca. Kako je moguće – pitaju se religije – da ništa nije ostalo od postojanja tako složenog, tako bogatog nijansama, tako dubokog kao što je ljudsko postojanje? Ne, u nama mora postojati nešto što je vječno, kao što je Bog vječan, i što na kraju našeg vremena na neki način nadilazi. Mora postojati a osjećajnaknadni u postojanju.

Dilema o postojanju smrti

Do sada smo prilično uspješno definirali što je umrijeti, ali ne i što je umrijeti. Je li to država? S nekog mjesta? Od entiteta? Postoji li smrt? Na njih nije lako odgovoriti. Znamo da je smrt fenomen koji se može uočiti jer smo je vidjeli i kod drugih: U idealnom slučaju, mladi će vidjeti kako naši prethodnici umiru, a naši potomci kako umiremo NAS. Ali o vlastitoj smrti znamo vrlo malo. Je li to nešto što se može doživjeti?

Iskustvo – složimo se – je nešto što živimo, koje pohranjujemo u memoriju i koje možemo evocirati, pozvati i prenijeti trećim stranama. Čak i ako je smrt doista nešto što ćemo doživjeti, to nije nešto čega se kasnije možemo prisjetiti ili prenijeti drugima jer jednostavno više nećemo biti tu da to učinimo. Naša društvena prisutnost će biti prekinuta, više se nećemo moći povezati s drugima. A taj radikalni prekid veze, čak i ako ne prekida i naš psihološki kontinuitet (kao što neke religije obećavaju), uvelike liči na slijepu ulicu.

Najbliže iskustvo smrti koje obično imamo je san. Odnosno djelovanje spavanja. Svi smo iskusili zamagljivanje svijesti koje vodi u svijet snova, a znamo da u Ponekad ovo iskustvo praznine možda nije puno snova i fantazija, već je jednostavno bilo koji. Nesvijest. Odsutnost samopoimanja. Nitko nije svjestan sebe i svoje okoline dok spava, ali se istovremeno prepušta snu s punim uvjerenjem da ćete se ponovno probuditi (čak i ako to ne učinite, što je često mogućnost). Pa zašto nam san ne izaziva istu tjeskobu koju nam uzrokuje smrt?

Možda upravo zato što je san privremena, prenosiva, pripovjedna nepovezanost. Kad se probudimo, možemo ispričati što smo sanjali ili možemo razgovarati o tome kako smo zaspali i ponovno se povezati s tom pričom o sebi koja je sjećanje. Ali možemo li biti sigurni da je osoba koja je zaspala upravo ista osoba koja se budi? Što je to što nam omogućuje da prevladamo to razdoblje praznine i vratimo se u normalnost? Razlog je taj što nas san ne završava, samo nas prekida: čak i ako osoba koja je zaspala nije baš ona koji se budi, potonji ima osjećaj psihološkog kontinuiteta, osobnog narativa, koji povezujemo sa životom, s postojati.

Napravimo misaoni eksperiment: pretpostavimo da spavamo dugo – poput lika iz bajke, Ripa Van Winklea – i probudimo se za petnaest godina od sada. Stvari su se oko nas nedvojbeno promijenile: mnogi naši voljeni neće biti ili više neće biti isti, pa čak i naše tijelo će ostarjeti tijekom spavanja, tako da nećemo ni fizički biti isti kao kad idemo u krevet spavati.

Pa ipak, možemo reći da smo i dalje svoji, jer nam je priča o onome što smo doživjeli još uvijek pohranjena u sjećanju i jer možemo pronaći treće osobe kojima tu priču prenijeti. Mi smo, u velikoj mjeri, narativna bića: naša ideja postojanja ovisi o mogućnosti da ispričamo što smo doživjeli.

Ljudi koji pate od drastične i radikalne amnezije nekako su različiti ljudi, čak i ako im tijelo ostaje isto i njihovo postojanje nikada nije prekinuto. Ali napravimo još jedan misaoni eksperiment. Pretpostavimo da nam vrlo napredna tehnologija kloniranja omogućuje da stvorimo tijela identična našim i "kopiramo" naša sjećanja i našu osobnost u njihov mozak. Tako, kada moramo umrijeti, mlađa i zdravija verzija može izaći iz laboratorija i zauzeti naše mjesto, kao ništa drugo. Znači li to da smo besmrtni?

Čini se da je odgovor ne, jer će samo drugi doživjeti našu besmrtnost: uzastopne verzije nas uvijek će biti tu da reći im što se dogodilo i kako bismo ovjekovječili naše sjećanje, ali ona jedinstvena verzija koja jesmo, ta neponovljiva i jedinstvena osoba koja nastanjuje naše tijelo imat će mrtav. I u tom smislu, jesu li naši klonovi doista ista osoba kao mi ili su to prilično različiti ljudi koji nose isto softver, odnosno isti način razmišljanja i ista sjećanja?

Pitanje bez odgovora

Smrt se, u zaključku, čini konačnim prekidom osobne priče: ne kraj radnje, već kraj priče. pripovjedač. To je upravo ono što je uznemirujuće: nedostatak komunikacije, njegova nesposobnost da postane u iskustvu, odnosno njegovoj sposobnosti da stavi pod kontrolu vlastitu priču koja organizira naše postojanje.

Smrt je, na kraju, imaginarni prostor: mentalno mjesto koje možemo zamisliti kad god smo daleko od njega, odnosno kad god smo živi. Ili, najviše, to može biti fenomen koji se događa iza naših leđa, kao što je Epikur potvrdio: “smrt je himera, jer kad jesam, nije; a kad je ona, mene nema”.

Reference:

• "Esej" u WIkipedia.
• "Smrt" u Wikipedia.
• "Značenje smrti" Flor Hernándeza u Sveučilišni digitalni časopis s Nacionalnog autonomnog sveučilišta Meksika (UNAM).
• "Što je smrt, točno?" na Scientific American.
• "Definicija smrti" u Stanfordska enciklopedija filozofije.
• "Smrt" u Encyclopaedia Britannica.

Što je esej?

The test to je književna vrsta, čiji tekst karakterizira da je napisan u prozi i da slobodno obrađuje određenu temu, koristeći argumentima i autorove pohvale, kao i književna i poetska sredstva koja omogućuju uljepšavanje djela i poboljšanje njegovih estetskih obilježja. Smatra se žanrom rođenim u europskoj renesansi, plodom, prije svega, iz pera francuskog književnika Michela de Montaignea (1533.-1592.), te da je tijekom stoljeća postao najčešće korišteni format za izražavanje ideja u strukturiranom, didaktičkom i formalni.

Slijedite sa: