Članak mišljenja o virtualnoj nastavi

Članak mišljenja o virtualnoj nastavi

Virtualni razredi: nužno zlo ili nova paradigma?

Unutar pandemije Covid-19 vodila se važna debata koja se odnosi na obrazovanje na daljinu ili virtualno obrazovanje. Ideja je to koja istovremeno ima mnogo klevetnika da je mnogi promicatelji, iako je u stvarnosti oni koji je brane, uglavnom smatraju malo više od nužnog zla. Znači li to da će se, kad, na kraju, završi pandemija, sve vratiti na staro? Vrlo je malo vjerojatno.

Ideja o iskorištavanju prednosti novih informacijskih i telekomunikacijskih tehnologija za dovođenje obrazovanja do modela 2.0 nije nova. Desetljećima su osmišljene različite obrazovne sheme kako bi se pozabavile populacija iz udaljenih krajeva, ono što znamo kao “obrazovanje na daljinu”: prvo je bilo poštom, zatim elektroničkim porukama, a čak i danas postoji širok ponuda internetskih portala s više ili manje formalnim tečajevima, u kojima nam se kao zamjena za stvarno iskustvo predlaže videosnimka sata ili nastavnika. učionica. Korisna dinamika, naravno, ali više kao nadopuna obrazovnom sustavu nego kao njegova prava zamjena.

Ali istina je i da nikada prije nije postojala mogućnost prijenosa nastave uživo i masovno putem interneta. Tehnološki divovi žestoko se natječu jedni s drugima kako bi osigurali servis stabilniji, dinamičniji, sposobniji oponašati prisutnost i s često nevjerojatnim rezultatima. Ali online obrazovno iskustvo još uvijek ima mnogo nedostataka.

S jedne strane, neugodan je, izrazito sjedilački i zatvara studenta uz ekran, jedan po jedan u vrijeme kada se počinju osjećati učinci informacijskog bombardiranja i uvredljivog korištenja informacija. gadgeti elektronički uređaji u našoj djeci: njihov ograničen raspon pažnje, njihova sklonost raspršenosti, njihova kronična dosada stvarnim svijetom.

Ovako gledana škola predstavljala je oazu stvarnosti i prisutnosti pred toliko virtualnog iskustva svijeta: mjesto u kojem se uči, između druge stvari, suočiti se licem u lice s drugim, biti dio grupe, povezati se s drugima bez potrebe za posrednikom osim jezika verbalni. Jesu li ti alati toliko zastarjeli da u budućnosti možemo bez njih?

Također je nedvojbeno istina da se svijet rada sve više kladi na virtualnu i informatičku znanost, te da se možda Sklonost autizmu koju mnogi roditelji sa zabrinutošću promatraju kod svoje djece je prilagodljiv odgovor na svijet preopterećenja informativan.

Problem je, ako ništa drugo, u tome što se čini da su ti isti roditelji spremniji kriviti cjepiva (ona koja im spašavaju živote! život svojoj djeci!) nego na činjenicu da su od malih nogu navikavali dijete da se odvraća od stvarnog svijeta kroz zaslon.

Zapravo, postoji objašnjenje zašto je toliko roditelja neugodno s virtualnom nastavom: jer ne mogu razdvojiti svijet kući iz svakodnevnog svijeta, virtualna nastava ih u mnogim slučajevima prisiljava da preuzmu vodeću ulogu u formiranju svojih sinovi. Ne mogu se više zadovoljiti odlaskom u školu žaliti se kada im dijete ima problem, kao npr kupaca nezadovoljni uslugom koju pruža tvrtka. S virtualnom nastavom oni su prisiljeni, paradoksalno, biti predstaviti.

Budućnost će pokazati hoće li i škola postati virtualna i u kojoj mjeri. Prije ili kasnije, pandemija će proći i mi ćemo morati odlučiti koliko daleko želimo sudjelovati u formalnom obrazovanju naše djece. Ali škola će tu nastaviti i dalje, služeći onima koji ne mogu ni razmisliti o ovoj dilemi, za koje je prisutnost obavezna, bilo zbog nedostatka tehnoloških ili novčanih resursa (pod pretpostavkom da oboje nisu ista stvar), ili zato što njihovi roditelji nemaju sumnjivu korist od "doma ured". Pandemija će proći, a vidjet ćemo.

Reference:

• "Novinarstvo mišljenja" u Wikipedia.
• "Virtualna učionica" u Wikipedia.
• "Jesu li virtualni razredi razredi?" na Časopis Amphibian.
• "Virtualni satovi nisu za svakoga" u Infobae (Argentina).

Što je mišljenje?

A mišljenje to je vrsta novinarski tekst u kojoj autor čitatelju izlaže svoj osobni stav u vezi s određenom temom. U biti se radi o argumentirani tekstovi, koji koriste informacije kako bi promovirali perspektivu, odnosno kako bi uvjerili čitatelja da zauzme njihovo stajalište. Iz tog razloga, oni su obično potpisani i osobne prirode (s izuzetkom novinskih uvodnika, u kojima odražava institucionalni položaj novina), budući da se čitatelj može složiti ili ne složiti s onim što je u njima navedeno. kaže.

Slijedite sa: