Don Quijote, Donjuán i La Celestina

Don Quijote, Donjuán i la Celestina (fragmenti) Ramiro Maeztu y Whitney

Čitajmo trenutno Don Quijota, bez povijesne perspektive. U ovome nema vijesti: ovako se čita u Španjolskoj. Pokušajmo rekonstruirati dojam koji njegovo prvo čitanje ostavlja na nas, ako ga slučajno nismo pročitali kao dijete, jer ga tada, ni u smijehu, ne možemo razumjeti. Zaboravimo neizmjernu kritičku literaturu koju je ona probudila. Čitajmo retke, a ne između redova. Umjetnička djela nisu misterije dostupne samo posvećenima, već samo izrazi prenosivih osjećaja. Da bismo bolje odredili prirodu osjećaja koje Don Quijote osjeća u nama, usporedimo ih s proizvedeno u još jednom tako temeljnom djelu koje je Don Quijote jeo, i u isto vrijeme: Ham-let, by Shakespeare. Prvi dio Don Kihota, koji je bitan, objavljen je 1605. godine; otprilike iste godine Ham-let je također prvi put postavljen na scenu.

Kakve bi emocije Hamlet pobudio u londonskoj buržoaziji koja je početkom sedamnaestog stoljeća išla u kazalište i koji je još Don Quijote de la Mancha španjolskom vojniku koji ga je u to vrijeme čitao u zemlji Flandriji ili Italija? U ta je vremena Ivan Turgenjev rekao da je Hamlet "simbol sumnje". Don Quijote je idealist koji radi; Hamlet, onaj koji misli i ^ analizira. Malo bi stranica bilo posvećeno španjolskoj knjizi tako opsežnoj i punoj ljubavi kao one ruskog romanopisca, da je možda toliko volio Don Quijota iz istog razloga da se osobno osjećao mnogo bližim tipu Hamlet. Bilo bi apsurdno pokušavati paralelu između dva djela koja su mu se trebala suprotstaviti u duhovnoj finese, ali potreba za tim

ovisi upravo o izvrsnosti onoga što je Turgenjev napisao jer nam nije zadovoljan što će nam predstaviti heroje Shakespearea i Cervantesa kao pojavljuju se u prvom čitanju, već nam otkriva osobine njegova karaktera, poput senzualnosti i Hamletov egoizam, koji samo promišljanje otkriva; i to vrhunske dobrote Don Quijotea, koja je ili može biti očita cijelo vrijeme, ali koja se krije iza njegove ludosti, njegove duhovitosti, njegove hrabrosti i njegova avanture, sve dok nam se ne otkrije u zadnji trenutak, kada Cervantes, umoran od ismijavanja svog junaka, na kraju ne samo da ga voli, već i otkriva da ga voli zauvijek. Zaboravite, ako je moguće, sve što je napisano o Don Quijotu i Hamletu. Pročitajmo ova dva djela jednostavno.

Koncepcija Don Kihota. Ali kad se Cervantes vratio u domovinu, otkrio je da su njegove zasluge ignorirane. Naivno je zamišljao da bi uspjeh u životu trebao biti izravni razlog zasluga ^ U to vjeruju i španjolski ljudi koji talentima lako predviđaju prosperitet. Možda Cervantes nije primijetio da mi Španjolci osjećamo toliko sažaljenje prema prosječnostima da nikada nećemo tolerirati
neka im se oduzmu radna mjesta kako bi napravili mjesta za mogućnosti.

Činjenica je da ovaj junak i pjesnik, svjestan izvrsne harmonije bivanja svime, tijelom i dušom, dostiže pedeset godina svoje starosti, datum kada malo manje-više, u njegovu se umu pojavljuje središnja misao Don Quijota potpuno propalog: kao vojni čovjek, budući da nije napredovao u karijeri oružje; kao književnik, jer mu komedije ne dopuštaju da živi s dekorom; kao čovjek od karijere, jer zarađuje za život naplaćujući loše dugove; kao čovjek časti, jer je zatvorenik, pa čak i kao čovjek, budući da je osakaćen.

S pedeset godina Cervantes okreće pogled i gleda se. Nalaz? Njegovi su mladenački ideali bili velikodušni; njegova ih je ruka podržavala neustrašivošću; i unatoč njima, nalazi se neuspjehom. Kriviti druge? Samooptuživanje? "Upućeniji u nesreće nego u stihove", kako kaže za sebe u ludari knjižare; kad sagledava svoj prošli život, shvaća praktičnu beskorisnost svojih snova, svojih ideala, svojih viteških knjiga, svojih pustolovina, svoje herojske hrabrosti. I tog se melankoličnog i sivog dana u Cervantesovom umu rodilo začeće Don Quijotea de la Manche.