Definicija deliberativne demokracije

Demokratski sustav započeo je svoje putovanje prije 2500 godina u atenskom polisu. Atenski su se građani sastajali na skupštinama kako bi zajednički predlagali zakone i ovim je mehanizmom polis upravljao voljom naroda. Atensko iskustvo bilo je iznimka i, zapravo, tek je Francuska revolucija 1789. kada je demokracija započeo novi tečaj.

The sudjelovanje građanin u vladi naroda prilagođen je modelu predstavljanja u onaj da glasači glasaju za svoje kandidate tako da ih predstavljaju u komori parlamentarni.

Reprezentativni sustav nadopunjen je mehanizmima sudjelovanja građana koji omogućavaju ljudima da interveniraju u svakodnevnim aktivnostima politika ( narodna inicijativa a plebisciti prikupljeni u različitim ustavima jasan su primjer u tom pogledu). Posljednjih su godina neki filozofi i politolozi uvrstili nove prijedloge za pojačavanje vlada naroda koja je uokvirena unutar opće denominacije, demokracije vijetan.

Namjerno znači razmišljati o nečemu

Ako kombiniramo ovaj koncept s pojmom demokracije, otkrivamo sljedeću stvarnost: ljudi analiziraju prednosti i nedostatke problema kako bi došli do

Deliberativnu demokraciju treba shvatiti kao nadopunu konvencionalnog sustava predstavljanja

U tom smislu, građani organiziraju narodne skupštine kako bi dali svoje stajalište o bilo kojem pitanju od općeg interesa.

Manjinske skupine čiji prijedlozi ne napreduju nisu isključene iz političke rasprave, jer je njihov glas u potpunosti integriran u sve kanale sudjelovanja. Istodobno se objavljuju i različita pojedinačna mišljenja. Demokratski sustav zasnovan na promišljanju izgrađen je na uzajamnom priznanju svih državljanstvo.

Središnja os ovog prijedloga je razmjena ideja između potpuno ravnopravnih građana i bez ikakve vrste hijerarhija. Kroz vijećanja se traži stvaranje konkretnih prijedloga koji se temelje na ideji konsenzusa i potrazi za općim dobrom.

Ovaj model demokracije nije bez kritike

Kaže se da bi mogao vrijediti samo u malim zajednicama, ali neprimjenjiv u visoko naseljenim zemljama. Isto tako, postoje mnoga pitanja u kojima je potrebna velika specijalizacija i nema puno smisla da laik izgovara nešto što ne zna. Drugim riječima, bi li bilo prihvatljivo da zbor građana glasa o obrazovnim programima koji dio su nastavnog modela ili odlučuju da se neće pridržavati nekih zakona jer ih oni smatraju nepravedno?

Konačno, u skupštinama postoji politička rasprava koja bi mogla postati prostori u kojima neke intelektualne elite na kraju nameću svoju volju drugima.

Fotografije Fotolia: Sderbane / JiSign