Definicija zakona o pravima

Koncept mjenice prava, ili također poznat kao mjenica prava, način je na koji se na našem jeziku nazivaju oni dokumenti koji su političke i političke naravi. u kojoj su navedena prava i slobode koje se smatraju bitnima i temeljnima za sva ljudska bića koja žive na ovom planetu, jer naravno, imaju svrhu braniti ih i zaštititi u različitim aspektima i razinama, od bilo koje vrste zlostavljanja koja može proizaći iz trenutne vlasti ili bilo kojeg drugog tijela koje ima ovlasti app.

Dokumenti koji predlažu osnovna prava i slobode koje bi ljudi koji žive na planeti trebali uživati ​​bez razlike bilo koje vrste ili ograničenja bilo koje vlasti

Te su izjave obično rezultat rasprave i proglašenja skupštine koja sastali u tu svrhu ili po volji neke vlasti, poput monarha ili predsjednika države narod.

Zatim se predlažu ove izjave kako bi se ograničila politička moć nekih položaja, tako da njihovi stanari ne vrše zlostavljanja i štite građane, jer naravno, puno puta obični građanin može biti desetkovan i naštećen u svojim pravima pred vlašću, a mnogo više kad to natjera da osjeti njegovu strogost limenka.

Postoje razne izjave ove vrste koje su vrlo važne u izraženom smislu, uključujući onu koju ćemo pregledati u nastavku, Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima.

Ljudska prava uključuju sve one sposobnosti svojstvene muškarcima zbog jednostavne činjenice postojanja pojedinci, bez razlike rase, spola, nacionalnosti, vjere, jezika, mjesta prebivališta, između ostalog Pojmovi. To znači da svi ljudi moraju uživati ​​ista prava bez obzira jesam li musliman i drugi Židov, crnac ili bijelac. Drugim riječima, niti jedna od ovih okolnosti ne utječe na uživanje tih prava.

Iako su ta prava univerzalna i pojedinačno prevladavaju i na snazi ​​su u bilo kojem dijelu planete Zemlje.
Oni su također stup na kojem se grade međunarodna prava i ugovori ove prirode.

Opća deklaracija o ljudskim pravima

Je imenovan Opća deklaracija o ljudskim pravima prema Deklarativni dokument koji sadrži ona ljudska prava koja se smatraju osnovnima i koji je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. u gradu Parizu.

Priznavanje osnovnih ljudskih prava bio je progresivan proces koji će započeti oblik u sedamnaestom stoljeću, s izjavama i priznanjima koja su dali različiti nacije. Mnogo kasnije, 1926. godine, ropstvo se pretvorilo u loše sjećanje i nevolje koje su dva svjetska rata ostavila za sobom. Sinteza jamstava i prava bila je precizna i potrebna i tako je spomenuta Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima izašla na vidjelo.

Univerzalna deklaracija o pravima sastoji se od a preambula i 30 članaka koji prikupljaju prava različitih karakteristika: politička, socijalna, ekonomska i kulturna.

Iako preambula nije dio Pravilo, za koje ono što je tamo izloženo nije obvezno, ono predstavlja dio vrlo važno jer je na neki način tumačenje i sinteza prava ono što je u Deklaraciji primjenjuju se. Naknadno je napisano na izrada članaka.

Što se tiče sadržaja članaka, odnosno onoga što svaki od njih predlaže, članci 1. i 2. bilježe prava jednakost, sloboda, br diskriminacija i bratstvo ljudi. U međuvremenu, između članaka 3. i 27. navodi se ona prava osobne prirode, kao što su: zabrana ropstva, mučenja, pravo na pojedinačno i kolektivno vlasništvo, pravo napuštanja zemlje, a zatim povratak, pravo na slobodu misao, religije, savjest, mišljenje i također na izražavanje i pravo na obrazovanje.

A u člancima u rasponu od 28. do 30. zabilježene su granice i uvjeti pod kojima se navedena prava moraju ostvariti.