10 primjera ekloge

Ekloga

The ekloga to je vrsta lirska poezija, odnosno to je kompozicija u kojoj se prenose osjećaji, refleksije ili raspoloženja. To može biti a dijalog između dva ili više znakova ili a monolog, a sličan je kratkoj jednočinki.

Za eklogu je karakteristična središnja tema, budući da su u ovoj vrsti poezije uvijek izraženi ljubavni osjećaji. Nadalje, kada su se te skladbe izvodile, obično su bile popraćene glazbom.

Prvu eklogu napisao je Teokrit, grčki pjesnik, u 4. stoljeću pr. C. Kasnije su neki rimski pjesnici koristili ovaj podžanr, a stoljećima kasnije, u renesansi, nastale su takve vrste skladbi, posebno u španjolskoj književnosti.

Karakteristike ekloge

Primjeri ekloge

1. Ulomak “Idilio IV. Pastiri” od Teokrita (310. pr. Kr C - 260 godina. C.)

Bato.
Corydon, reci mi, čije su krave?
Jesu li iz Filondasa?
Corydon.
Ne, od Egona, to sada
Za pašu koju mi ​​ih je dao.
Bato.
A gdje skrivaš mužnju
Svi poslijepodne?
Corydon.
Telad
Starac ih oblači, a mene dobro čuva.
Bato.
A odsutni stočar za napraviti je otišao?
Corydon.
Zar nisi čuo? Ponio ga sa sobom
Milton prema Alfeju. (…)

1. "Idila IV" Biona iz Smirne (živio krajem 2. st. pr. C)

Muze okrutne ljubavi se ne boje,
Dapače, vole ga duhom i njegovim otiscima
Oni se nastavljaju, a ako ih slijedi
Od bezdušne duše, od njega se okreću,
I ne žele ga učiti; više ako slatko
Pjevaj o ljubavi, pomaknuo meke grudi,
Onda svi dotrče;
Svjedok sam da je ovo istina:
Pa ako pjevam bogovima ili ljudima,
Jezik mi se zaglavi, niti što prije,
Već pjeva; i ako kasnije pjevam o ljubavi,
Ili iz Licide, pa iz usta,
Dobivam čitanje i nježnu pjesmu.

1. "Idila VI" Mosco de Siracusa (živio u 2. stoljeću pr. C)

Voljela je susjeda Eko Pan;
I odjek skakućeg Satir je htio,
I Satir za Lidu poludio;
Koliko sam odjeknuo Panu, Satir je zagrlio
Ehu, a Lidija Satiru lit;
Ovakva ljubav prema jadnim izgubljenim,
A što se jednog od njih tiče, drugog je prezirao,
Toliko je bilo od njenog prezrenog ljubavnika,
Mrske nezahvalnosti, pravedne kazne,
Slatka osveta tužnom ljubavniku,
Ja od mafije zaljubljen, prijatelju,
Koji ljubavnici moraju biti ako postoji ljepota,
Dajem vam ovaj primjerak i na kraju vam kažem:
Ljubavi, ljubavnici, s jednakom nježnošću.

1. Fragment "Bucólica I" od Virgilija (70 a. C. - 19 sati. C.)

Melibeo.
Titiro, ti, ležiš pod pokrovom lisnate bukve,
uvježbavaš divlje melodije na svojoj tankoj trstici;
napuštamo okvire rodnog kraja i voljenog sela;
a mi smo se prognali iz svoje zemlje; ti, Títiro, u hladu, bezbrižan,
učiš lijepu Amarilis da planina odzvanja.
Titiru.
O Melibeo, bog je stvorio ove aktivnosti u slobodno vrijeme za nas,
jer on će mi uvijek biti bog;
nježno janje iz naših torova uvijek će krv na svom oltaru.
Kao što vidite, dopustio je da moje krave mirno pasu
a sam sviram što god želim na rustikalnoj trstici. (…)

1. Fragment "II" Kalpurnija Sikulusa (živio u 1. stoljeću)

Do Crócale, čedna djevo, dva mladića; voljeli su
dugo vremena, otišao jedan, što vlasnik vunaste stoke
bio, a Astaco drugi, što je voćnjak imao, oboje lijepi
a u pjevanju čak. Jednog ljetnog dana kad je gorjelo
zemlje su pronađene u podnožju nekih brijestova i blizu
od ledene fontane i do slatkog pjevanja koje su pripremili
i na natjecanje s nagradama; taj je, ako je izgubio, ponudio
sedam runa, a drugo plodovi vrta;
Bilo je to sjajno natjecanje i Tirsis je kao sudac djelovao.
Svaka vrsta stoke i zvijeri i sve je prisustvovalo
biće koje cijepa zrak lutajućim krilima i onima
ta indolentna u podnožju tamne hrastove paše
njegovo stado; Prisustvovao je otac Fauno i dvorogi
Satiri; zar driade stopala nisu bile mokre
I najade mokrih nogu i rijeke koje jure
zaustavili su svoje tečajeve; euro drhtavi listovi
poštovana i u planinama je vladala duboka tišina.
Sve je stalo; čak su i bikovi gazili travnjake
prezirao pa se čak i marljiva pčela usudila
ostaviti nektarsko cvijeće, kako je bilo pošteno.
A Tirsis je već sjedio u sjeni drveta
stara izreka: «Nema na čemu, momci, nagrade
oni služe ako sam ja sudac; dovoljna nagrada
To je onaj koji trijumfira, pobijeđen prijekor.
I, jer je moguće naručiti pjesme
naizmjenično, svaki tri puta prsti pokazuju ».
I odmah su prsti zaigrali i prva je bila Idas. (…)

1. Ulomak "Égloga primera" Garcilaso de la Vege (1491-1536)

(…) Salicio
Ili tvrđe od mramora za moje pritužbe,
i goruća vatra u kojoj gorim
hladnije od snijega, Galatea!
Umirem, a čak se i života bojim;
Bojim se toga s razlogom, jer me ostavljaš;
da nema, bez tebe, življenja ni za što.
Šteta što me moram vidjeti
nitko u takvom stanju,
od tebe bespomoćnog;
I od sebe sada bježim.
Prezireš li dušu da budeš dama,
gdje si uvijek boravio, ne mogavši
della ostaviti sat vremena?
Izađite bez duela, suza, trčanja. (…)

1. Ulomak "Ekloge Placide i Vitoriana" Juana del Encine (1468-1529)

(…) Placida.
ranjeno srce,
manzilla imam od tebe.
Ili veliko zlo, okrutni pritisak!
Nisam imao suosjećanja
Vitoriano od mene
Ako ide.
Tužno, što će biti od mene?
O, zbog svog zla vidjela sam ga!
Nisam mislio da je loše,
Nemam ga ni da sam htio
nemoj biti tako neuhvatljiv i takav.
Ovo je moja smrtna rana
ozdravilo bi da ga vidim.
Vidjeti ili što?
Pa nije imao vjere u mene
bilo bi bolje da je otišao.
Što odlazi? Ja sam lud,
Ja kažem takvu herezu!
Šteta što toliko dira
Kako je to izašlo iz mojih usta?
O, kakva luda fantazija!
Izlazi, izlazi!
Bog nikada ne želi tako nešto,
da je u njegovom životu moj.
Moj život, moje tijelo i duša
u njegovoj moći oni se transportuju,
sve me ima na dlanu;
u mom lošem nikad miran
a snage mi se skraćuju;
i produljuju se
boli koji mi tako dugo traju
koja je u skladu sa smrću. (…)

1. Fragment "Égloga a Amarilis" Lopea de Vege (1562-1635)

(...) Kad sam vidio da mi je svjetla patuljasta,
kad sam vidio da mi se sunce smrači
moja smaragdno zelena žalost
i moje se čiste zvijezde skrivaju,
moja bijeda se ne može razmišljati,
niti moja teška bol postaje skuplja,
niti se ovdje može bez suza reći
kako mi je sunce otišlo pri opraštanju.

Oči njih dvoje toliko su osjećale,
Ne znam koji su ozlijeđeni
oni koji su je zaslijepili ili vidjeli mene,
ni sama ljubav ne zna što su oslijepili,
iako su samo svoje svjetlo potamnili,
što je ostalo u ostalim lijepim,
izgledaju kao da lažu,
jer su s ljubavlju ubijali ono što nisu vidjeli. (…)

1. Fragment "Bátilo: ekloga u slavu seoskog života" Juan Meléndez Valdés (1754-1817)

Batilo.
Uhodane, krotke ovce,
aljofarada yerba,
Neka novi dan sa svojom zlatnom svjetlošću,
Dok je u blagim pritužbama,
Pjevaju mu zoru,
Slatke ptičice Aurori:
koza, penjač,
Već labav, penje se,
Kroz montažu s drvoredom:
Ti s ove livade
Nahrani travu i malo trave,
Mir ovce moja,
Pa, sretni dani se vraćaju iz travnja. (…)

1. Fragment “Égloga III” Vicenta Andrésa Estellésa (1924-1993)

Nemorous. (…)
Bojim se danas popodne - u uredu
tih naših poslijepodneva, tih dana.
Belisa, svijet maršira prema katastrofi.
Počet ću birati s telefona
bilo koji broj: "Dođi, Belisa!"
Plačem, Belisa, između kredita i duga.
Plačem na tavanu da znaš.
Belisa, svijet maršira prema katastrofi!

Više primjera u: