Znanstveni esej o pravima životinja

Znanstveni esej o pravima životinja

Prava životinja: neriješeni zakonodavni dug za čovječanstvo

Zakonodavstvo o pravima životinja ili, kako se mnogi radije pozivaju na njih kako bi nas podsjetili da nismo toliko različiti, "životinje koje nisu ljudi" prilično je noviji fenomen u povijesti prava, iako postoje značajni prethodnici u vremenima antički.

Sve do sedamnaestog stoljeća trebalo je da se formalno pojavi prvi zakonima koji je zabranjivao okrutno postupanje prema određenim životinje: u Irskoj je 1635. bilo zabranjeno vezati plugove za repove konja, npr. U američkoj koloniji Massachusetts donesen je niz zakona 1641. u obranu domaće životinje. Sve to kao uvod u filozofske izazove koje je Britanac John Locke postavio na kraju stoljeća tradicionalnih pozicija Kartezijanski u odnosu na životinje, prema kojem su one bile ništa drugo do automati koje je Bog programirao, nesposobni patiti ili osjetiti.

Od tada je životinjsko pravo postalo, malo po malo, predmet vrijedan proučavanja i zanimanja. Oko 100 pravnih fakulteta u svijetu predaje tečajeve o toj temi, uključujući prestižne Harvard, Stanford, Duke, UCLA i Državno sveučilište Michigan u Sjedinjenim Državama, a ipak univerzalna deklaracija o pravima životinja nije održana sve do 1978.

Usput rečeno, izjava koja, unatoč tome što je podržava UNESCO i ekološki konsenzus planeta, nikada nije išla dalje od blistave deklaracije namjera: ustanovljen 4. listopada kao Međunarodni dan prava životinja, a dužnost postupanja između ljudi i životinja sadržana je u 14 pisanih članaka. životinje, ali ni u jednom trenutku nisu bile dostupne stvarne, konkretne i učinkovite mjere koje bi jamčile ono što je dogovoreno, pogotovo jer se to protivi velikim prehrambene industrije. Lako je reagirati na čovjeka koji tuče svog psa, ali kako je teško napredovati na jednom od najvećih industrije planeta i jedan od glavnih krivaca suvremenog zlostavljanja životinja.

Rasprava, mora se priznati, nije jednostavna. Dodijeliti prava na živih bića da ih nikada ne bi mogli dobrovoljno koristiti, da ne mogu poštivati ​​prava drugih predstavlja izazov zakonodavnog razmišljanja, posebno o pitanjima hrane, gdje su ta prava u sukobu ljudska prava.

Mnogi, u ovom smjeru razmišljanja, inzistiraju na tome da nije potrebno davati prava životinjama, već provoditi strogi etički kodeks za ljudska bića. Na kraju dana, mi smo ti koji možemo osjetiti suosjecanje za kratku i punu patnje koju danas doživljavaju mnoge životinje.

Godine 2000. Organizacija Ujedinjenih naroda razmatrala je preuzimanje ove posljednje pozicije u svojoj Opća deklaracija o dobrobiti životinja, koja ovim još nije odobrena organizam. Svrha ove deklaracije nije bila ništa drugo nego međunarodno priznati i formalizirati nešto što je za svaku osobu obdarenu minimalnom marginom empatije. Bilo bi očito: da su životinje živa bića sposobna osjećati i patiti, mnoge od njih u mjerama vrlo bliskim (ako ne i identičnim) ljudski; te da okrutnost prema njima predstavlja etičku i moralnu dilemu za naše vrsta. Ali čak je i takav očigledan pristup teško formalizirati u međunarodnom pravu.

Druge inicijative na lokalnoj razini bile su uspješnije u tom pogledu, kao što je Lisabonski ugovor iz 2007., kojim su se države Europske unije obvezale na razviti učinkovito zakonodavstvo u vezi sa zlostavljanjem životinja, nešto što su učinile samo Belgija, Francuska, Mađarska i Španjolska, sa svojim odgovarajućim zakonima o zaštiti Životinja. Slični zakoni pokazuju zakone Čilea, Brazila i Argentine, u Južnoj Americi, te zakoni samo nekih Sjedinjenih Država.

Događa se da uzgoj i klanje u okrutnim, nehigijenskim i ponižavajućim uvjetima (i za životinje kao i ljudi koji se time bave) u određenoj mjeri odgovaraju na potrebu za proizvodnja hrana ujednačenim i vrtoglavim tempom.

Odgovornija konzumacija mesa ne bi samo surađivala s okolišem, već bi smanjila i pritisak na stočarski aparat i uzgoj (učinio bi ga manje isplativim) kako bi se omogućila pojava novih modela koji zadovoljavaju etički zahtjev u vezi sa patnjom životinja i usputno smanjiti rizik od pojave zoonotskih infekcija, minimizirati utjecaj ove industrije na otpornost bakterija na the antibiotici i, konačno, omogućiti nam da vodimo zdraviji život na planeti, kako za sebe tako i za ostala živa bića koja nas prate.

Reference:

• "Što je znanstveni esej?" na Nacionalno sveučilište u Trujillu (Peru).
• "Prava životinja" u Wikipedia.
• "Prava životinja" Daniele Castillo i Roberta Wesleya u Autonomno sveučilište države Hidalgo (Meksiko).
• "Opća deklaracija o pravima životinja, mokri papir" u časopisu Potrošač (Španjolska).

Što je znanstveni esej?

A znanstveni esej To je vrsta pisanja koja se bavi znanstvenom temom, istražuje je u dubini i podupire njezine nalaze, hipoteza i zaključke u znanstvenim dokazima, odnosno u vlastitim i/ili tuđim istraživanjima na tom području. To je glavna vrsta dokumenata u znanstvenim i informativnim publikacijama, namijenjenih specijaliziranoj ili široj javnosti, a čija je temeljna svrha prenošenje i očuvanje znanstveno znanje.

Slijedite sa: