5 primjera monologa o pravima djeteta

An monolog o prava djece Riječ je o govoru u kojem jedan sudionik razgovara sam sa sobom ili s odsutnim sugovornikom kako bi se osvrnuo na zakone koji su nužni za zaštitu djece.

The monolog usmjerena je prema sebi, ali je upućena i čitateljima ili publici. Kroz ovu vrstu govora dobivaju se informacije o osjećajima i mislima lika koji izvršava ga i omogućuje vam da se povežete sa svojom psihologijom i načinom gledanja svijeta na autentičniji i nesputano.

Monolozi se mogu naći u mnogim književnim vrstama, kao npr poezija,​ priča, test, kazališne predstave,​ novinski članak, roman. Razlikuje se od dijalog, jer se u ovoj komunikaciji događa između dvije ili više osoba.

Prema djelu čiji je dio i izražajnim namjerama, razlikuju se tri vrste monologa:

Primjeri monologa o pravima djeteta

1. “Prava prava”, Hugo Midón (2004.). U ovoj pjesmi iz predstave kriva prava, lik se odnosi na pravo na ravnopravnost koju djeca imaju, bez obzira na socijalno ili etničko podrijetlo, jezik, vjeru, mišljenja ili nacionalnost. To se odnosi na članak 2. Međunarodne konvencije o pravima djeteta.

ja
Gledamo isti mjesec
Tražimo istu ljubav
imamo isti smijeh
Patimo od istog kašlja

Daju nam ista cjepiva
Za iste ospice
Govorimo istim jezikom
istim glasom

Refren
Nisam bolji od ikoga
I nitko nije bolji od mene
Zato i ja imam isto
Prava koja imate

II
Pjevamo istu himnu
istim srcem
Imamo iste zakone
isti ustav

Hodamo istim tlom
imamo isto sunce
Probušimo isti krumpir
s istom vilicom

1. Ekstrakt iz Dijete, Jules Valles (1989.). U ovom romanu protagonist Jacques Vingtras (čija je priča odraz autorova života) promišlja o pravu djece na zaštitu od zlostavljanja (članak 19. Međunarodne konvencije o pravima djeteta), nakon što je i sam bio žrtva toga tijekom svog djetinjstva i dio mladost.

Nemam zamjerku. Na savjesti nemam ni okrnjenog mramora. Jednom mi je otac dao trideset centi da kupim bilježnicu koja je koštala dvadeset devet. Zadržao sam peni. Ovo je bio moj jedini lapsus. (...) Kad bih opet otišao u Pariz! Kad izađem iz zatvora, svejedno bih se rukovao. (…) I dobro. Odradit ću svoje vrijeme ovdje, a poslije ću otići u Pariz, a kad budem tamo, neću kriti da sam bio u zatvoru, ja
Vrištat ću! Branit ću PRAVA DJETETA, kao i ostala LJUDSKA PRAVA.

Pitat ću da li roditelji imaju slobodu života i smrti nad tijelom i dušom svoga djeteta; ako gospodin Vingtras ima pravo da me muči jer sam se bojao jadnog posla (...). Pariz! Oh, volim je! Vidim tiskaru i novine, slobodu obrane i simpatije prema pobunjenicima. Ideja o Parizu me tog dana spasila od užeta.

1. Odlomak iz “Prava globaliziranog djeteta”, Susane Dalle Mura (2011.). U ovom članku autorica se osvrće na nove probleme koji napadaju prava djece u eri globalizacije.

(...) Sve što je do sada učinjeno nedovoljno je i sakaćeno za adekvatnu zaštitu djece u globaliziranom društvu, jer se pojavljuju novi problemi vezani uz to. Trenutne probleme ove dobne skupine bilo bi potrebno vizualizirati posebnim planiranjem u smislu javnih politika, promišljajući sadašnje i buduće situacije istih.

(...) Danas više nego ikad moramo štititi djetinjstvo u svim njegovim oblicima i širinama, prepoznajući u stvarnosti činjenica prava: na zdravlje, na obrazovanje, na stanovanje, na obitelj, na nacionalnost, na identitet, ne radi u dobi rano. Povrijeđena sva prava i u međunarodnoj zajednici i kod nas i u pokrajini.

(...) Moramo mijenjati ljude i stvari, a ne zakone. Imamo deklaracije, konvencije, protokole i zakone na međunarodnoj, nacionalnoj i pokrajinskoj razini. Međutim, nedostaju vrijednosti i građanska svijest da bi se promijenila stvarnost. Svi govore o promjeni tako da se ništa ne mijenja ili mijenja, već samo u normama, a ne u stvarnosti. U politikama za djecu trebamo više odgovora i manje razgovora. Veća učinkovitost i posvećenost društva u cjelini u korištenju raspoloživih resursa i bolja priprema za suočavanje sa svakodnevnim problemima djece i adolescenata. Jasno je da djeca ne daju svoje mišljenje niti glasuju. Jesu li zato trajno marginalizirani u društvenim prioritetima?

Djetinjstvo je budućnost zemlje i, bez zdravlja i obrazovanja, podvrgnuto pošasti ranog dječjeg rada, trgovine ljudima, droga, delikvencija, siromaštvo, pothranjenost, nasilje, beznađe i nedostatak obiteljskih i društvenih vrijednosti, nemaju budućnost dostojan.

Zaštićeno djetinjstvo, u svoj svojoj širini i nužnosti, moći će cvjetati i donijeti plodne plodove zajednici u kojoj se razvija. Argentino probudi se!

1. “Tko je nazvao mjesec”, Mirta Goldberg (1994.). U ovoj pjesmi koja pripada knjizi Novi Tailwind I, pjesnički subjekt promišlja pravo na ime i državljanstvo (članak 7. Međunarodne konvencije o pravima djeteta).

Tko je dao ime mjesecu?
Je li to mogla biti laguna,
da od toga što sam je toliko viđao noću
odlučio je nazvati mjesecom?

Tko je dao ime slonu?
Je li to mogao biti čuvar,
dan kada sam hodao vrlo kampiran?

Tko je dao ime ružama?
Tko imenuje stvari?

Mislim o tome svaki dan.
Postoji li čovjek po imenu Prozivač
tko izvlači imena iz Nombrerije?

Ili je pijesak sam sebe odlučio nazvati pijeskom
a more se samo odlučilo nazvati morem?

Kako će biti?
(Blago meni
dao mi ime
moja mama.)

1. Odlomak iz “Pogledaj i vidi”, Sergia Kerna (1997.). U ovoj priči pripovjedač se osvrće na pravo na obrazovanje djece s teškoćama u razvoju, a poziva se na članak 23. Međunarodne konvencije o pravima djeteta.

III
Sad idem u školu i stalno pada kiša. I čini se da kapi eksplodiraju poput božićnih petardi u plastičnom pilotu koji mi je tata stavio.
Danas će doći onaj koji pravi knjige i mislim da će pokisnuti ako nema pilota kao što je moj.
Tata mi je rekao da je moj pilot žuta plastika. I pričao mi je o mnogima
stvari koje su žute. Banane su žute. Zreli limuni su žuti. Ima žutih šljiva. Krov taksija je žut (...).

v
Svi su zašutjeli. Čini se da je došao čovjek koji stvara knjige. Rekao nam je svoje ime i počeo pričati o tome kad je bio dijete. Čini se da je i njegov otac radio knjige.
Sada počinje pričati kako vidi stvari. Kako ih gledate, a zatim crtate? Razgovarajte o bojama koje stvari imaju nakon kiše. Već mi se činilo da se tako nešto mora dogoditi nakon kiše. Jer sve je svježe oprano. Logično je!
Sada govorite o boji koju stvari imaju kada zahrđaju. Pitat ću tatu zašto stvari hrđaju.
Sada kaže da će nam čitati neke priče. Ali što su priče koje nije napisao. Kaže da će nam čitati priče koje su mu se jako svidjele (...).

7
Sada je završio čitanje priča i kaže nam da će nas nacrtati na ploči da vidimo kako crta. (Mislim da je bilo vrijeme za dobar trenutak da pokaže što radi.) I kaže nam da počnemo crtati sami dok on crta svoj crtež. Pa, čini se da su dečki sve donijeli za crtanje. Na to su nas već upozorili, pa sam i ja donio svoju.

viii
(...) Čovjek koji izrađuje knjige rekao nam je da možemo nacrtati što god želimo i da to ne mora biti iz priča koje je pročitao. Da radimo bilo što, što god želimo.
Ali ja ću modelirati u glini likove iz priče o čudovištima koja idu u školu koju nam je čitao. Jer me nasmijalo.
(...) Tada počinjem izrađivati ​​Mumiju i to je ponovno jednostavno jer on nema odjeću ni ogrtač. Onda radim Drakulu, ali ne mogu pronaći očnjake. Ne sjećam se jesam li već ili ne. I na kraju se vraćam Frankensteinu. Već sam napravio glavu s vijcima u ušima. Podigao sam mu noge i položio ga pored Mumije i Drakule koji također leže. Sad joj mijesim ručice. Već sam stavio jedan na njega i bio je savršen. Konačno sam s drugom ručicom. Nema buke za kredom. Kladionica je prestala crtati po ploči i kaže da će doći vidjeti što smo napravili.

IX
Čini se da dolazi izravno na naš stol. Napreduje razgovarajući s drugim gospodinom koji ga dovodi ovamo. Drugi gospodin mu kaže: "Pogledaj što je ova mala slijepa djevojčica napravila na temelju onoga o čemu si pričao i čitao."
(Ja sam slijepac.) Ali ne volim da me tako zovu. Ako me zovu slijepim, to je u redu. Moj tata kaže da stvari treba zvati njihovim imenom i to je to.
Čovjek koji stvara knjige, čini se, ostao je bez riječi. Onda čujem kako mu drugi čovjek govori: “Inače, nismo ti rekli da među djecom ima slijepih.
Jer da nije, ne biste pričali o onome o čemu ste pričali ili crtali ono što ste nacrtali.” I počinje objašnjavati da je to pilotski plan (kao moj žuti pilot?) kako bi oni koji
slijepi smo budimo više zajedno s djecom koja to nisu.
Čokolada za vijesti. Tata mi je sve objasnio.
Ali onaj koji pravi knjige više ga ne sluša i pita me kako se zovem.
–Ximena – kažem ja i dodam –Ximena sa “X”.
I onda mi onaj koji pravi knjige počne pričati o svemu sa “x”, a ja prasnem od smijeha i on radi i ja nju također učim.
Tada gospodar knjiga počne gledati u Mumiju i Drakulu i kaže mi da ih voli, a ja se više smijem.
I kaže mi da mu se Frankenstein koji sam napravio čini nevjerojatnim. I odmahnem glavom na drugu stranu, jer mi je malo neugodno. A on mi kaže da je i sam, budući da je bucmast, identičan mom Frankensteinu.
I razmišljam o sreći čovjeka koji stvara knjige. S tim šrafovima u glavi i pojevši sve "s", još je mogao naučiti praviti knjige (...).

Može vam poslužiti: