Značenje Opijumskih ratova

Alsina González
Novinar specijalist i istraživač

“Religija je opijum za ljude” rekao je Karl Marx 1844. godine, i to iz vrlo jasnog razloga: vjera je, kao i droga, sposobna otuđiti ljude od stvarnosti, prenijeti ih u sretniji svijet mašte. Stoga je njegova kontrola važna.

Ali ova fraza, koja je namijenjena da se sugovornik fokusira na vjerski faktor, tjera nas da zaboravimo na ono drugo, droga, točnije opijuma, danas manje poznatog i korištenog, ali nekoć široko korištenog lijeka i važno.

Do te mjere da je upravo opijum bio jedan od razloga što su se Kina i Velika Britanija sučelile na ratištima.

Takozvani Opijumski ratovi bila su dva oružana sukoba koja su se dogodila između Velike Britanije (uz potporu raznih drugih sila) i Kineskog Carstva sredinom 19. stoljeća.

Glavni uzroci ovih sukoba su geopolitički (od njih su Britanci imali koristi od ustupanje Hong Konga), i ekonomska, pri čemu je trgovina opijumom jedna od glavnih među potonjima, iako ne i samo.

Početkom 19. stoljeća Kina je još uvijek bila zemlja vrlo zatvorena u sebe, nastojeći se zaštititi od stranog intervencionizma.

Istodobno su zapadne sile, usred svoje kolonijalne ekspanzije, željno gledale u Kinu, kako zbog mogućnosti dobivanja domena tako i zbog komercijalnih mogućnosti.

Problem je bila bilanca ove trgovine s azijskim divom. U Velikoj Britaniji su, primjerice, bili u modi kineski porculan i svila, a naravno i čaj (točan u pet popodne!), dok su Britanci imali malo toga što bi Kineze moglo zanimati ili si mogli priuštiti veliku kupnju iznose.

Novac je uglavnom tekao u a adresa: od Velike Britanije do kineske blagajne. A to se nije svidjelo u Londonu, kao što se nije voljelo ni u jednoj drugoj zemlji kolonijalnih želja koja se željela obogatiti.

Jedan od rijetkih proizvoda koje je Velika Britanija mogla prodati Kini bio je opijum koji se u velikoj mjeri proizvodio u Indiji.

Ali opijum je, kao i svaka druga droga, bio štetan za populacija a također i za kinesko gospodarstvo, što je navelo vladu te zemlje da zabrani proizvodnju, uvoz i potrošnju mišljenja 1829. godine.

Kao i u svakoj prohibiciji, crno tržište i krijumčarenje opijuma proizvedenog od strane stranaca radili su punim kapacitetom, sve dok 1839. godine Kinezima nije dosadilo Britanski intervencionizam, protjerao je trgovce te nacionalnosti sa svog teritorija, kao odgovorne za ulazak opijuma i njegovu ilegalnu prodaju u zemlji.

Ovi su trgovci prosvjedovali kod vlade Njegovog Veličanstva, koja je ubrzo pripremila svoje trupe za rat. Zapravo, dugo su tražili izgovor, a pružili su ga uništavanje pošiljki opijuma i protjerivanje njihovih trgovaca.

U Indiji su, primjerice, domaće trupe regrutirane prije objave rata, već s ciljem da se bore u Kini.

Incident u Kowloonu, u kojem su britanski brodovi otvorili vatru na kineske džunke nakon niza tučnjava između britanskih mornara i kineskih stanovnika, izazvao je oružanu borbu.

Unatoč brojčanom nadjačanju, britanske su snage bile daleko tehnološki nadmoćnije i uspjele su prevladati na kraju rata.

Na početku toga, 1839. godine, kineske su vlasti zabranile opskrbu namirnicama (hranom i vodom) zajednicama stanovnika Britanci u Kini, pa su prve akcije koje su Britanci proveli bile spašavanje i opskrba istih zajednice.

Prve akcije bile su pomorske, poput bitke kod Chuenpija, i već su otkrile britansku nadmoć, koju su zgodno skrivali lokalni kineski zapovjednici, zakamuflirani u izvještaje koji su minimalizirali kineske gubitke i povećali britanske gubitke, pozivajući se na velike pobjede Carstva Zmaj.

Tada je britanski parlament postavio niz zahtjeva koje kineska vlada nije mogla ispuniti.

Među njima je bio imunitet za podanike Njegovog Veličanstva, tako da ako im bude zaplijenjena krijumčarena roba, neće kineske vlasti nisu ih mogle pritvoriti ili kazneno goniti, kao ni zahtijevati povlaštene uvjete u trgovini bilateralni.

Nakon zastoja, u lipnju 1840. prva britanska jurišna flotila stigla je na kinesku obalu, koja je uključivala i ratne brodove i kopnene snage. Njihov prvi cilj bila je strateška luka Dinghai, koju su zauzeli nakon neučinkovitog kineskog otpora 5. srpnja 1840. godine.

Od tog trenutka nadalje, rat neće biti ništa drugo nego britanske trupe koje će "razbiti" Kineze, otvoreno iskorištavajući njihovu tehničku nadmoć.

Iz Dinghaija Britanci su podijelili svoje snage na dva dijela, uvijek slijedeći obalu, po jedna flotila u svakom smjeru. U međuvremenu, Kinezi su formalizirali zahtjev za početak pregovora, koji su počeli iako su dvije strane još uvijek bile u sukobu.

U kolovozu 1841. Portugalci su otvorili luku Macau Britancima, koji su tako dobili novu zaštićenu bazu.

Portugal je praktički ostao dužan Velikoj Britaniji neovisnost Španjolske, i iako je zemlja u početku bila neutralna u sukobu, nije htjela povrijediti svoje tradicionalno prijateljstvo s Britanci, niti propustiti moguće pogodnosti u podjeli kolača nakon skore pobjede sila njihove gracioznosti veličanstvo.

Scenarij napada praktički se uvijek ponavljao na isti način: kada je britanska flota stigla, kineske džunke, koje su izbrisali moderni britanski brodovi, s većom vatrenom moći, većim dometom i većim izdržljivost.

Slijedilo je pomorsko bombardiranje kopnenih ciljeva i na kraju, uz potporu brodova, iskrcavanje trupa i osvajanje.

Vidjevši izgubljeni rat, kineske vlasti nastavile su mirovne pregovore s Britancima, što je dovelo do Ugovora iz Nankinga, čija je glavna klauzula bila ustupanje Hong Konga.

Osim ove klauzule, Britancima su dane i komercijalne prednosti, a predviđena je i kompenzacija 6 milijuna dolara u srebru od kineske vlade za plaćanje opijuma uništenog prije sukob. Sa svoje strane, Britanci su odustali od nekih teritorijalnih osvajanja.

Međutim, glad za moći kolonijalnih sila u Kini, predvođenih Velikom Britanijom, bila je daleko od zadovoljenja.

To će dovesti do novog opijumskog rata, koji će započeti 1856. i trajati do 1860. godine.

Nakon Velike Britanije, druge sile poput Francuske i Sjedinjenih Država također su potpisale svoje bilateralne ugovore s Kinom, zato je 1855. britanska vlada zatražila ponovne pregovore o Ugovoru iz Nankinga, predlažući ponižavajuće uvjete za Kina.

Među njima su bili legalizacija proizvodnje, trgovine i potrošnje opijuma ili ukidanje poreza za strane trgovce.

S obzirom na kinesko odbijanje, Britanci su iskoristili takozvani "Arrow incident" za postavljanje ultimatuma. U tom incidentu, brod registriran u Hong Kongu (britansko vlasništvo), ali u vlasništvu Kine, ukrcale su ga kineske vlasti pod sumnjom za krijumčarenje, te razni kineski mornari uhićen.

Nakon gušenja indijske pobune, britanske trupe su 1857. godine napale Kinu.

Napad se dogodio u važnoj trgovačkoj luci Canton, gradu u blizini britanskog posjeda Hong Konga, koji je stoljećima bio jedina kineska luka otvorena za Inozemna trgovina, i jedan od rijetkih prije Prvog opijumskog rata.

Francuska se pridružila Velikoj Britaniji nakon kineskog pogubljenja misionara Augustea Chapdelainea, poslavši brodove.

Britanija je pozvala Sjedinjene Države i Rusiju da se pridruže koaliciji, i iako su u početku odbili, na kraju su se pridružili. Rusija na papiru, iako nije poslala vojsku, i SAD s malim snagama.

15. prosinca 1857. započeo je napad na Kanton, koji se predao 1. siječnja sljedeće godine.

Suočeni s pobunom Taipinga, koja će završiti dugim i bolnim sukobom (broj smrtnih slučajeva koje je uzrokovala procjenjuje se na 20 milijuna), monarhija Kina se nije mogla oduprijeti napadu zapadnih sila, pa je požurila s pregovorima.

Rezultat ovih pregovora bio je Sporazum iz Tianjina, prema kojem je otvoreno do jedanaest novih luka za trgovinu sa zemljama Zapadni brodovi mogli su slobodno ploviti rijekom Jangce, a kineska odšteta Britaniji i Francuska.

Nakon potpisivanja sporazuma, ove dvije posljednje sile ponudile su odlučujuću pomoć dinastiji Qing u okončanju pobune Taiping.

Fotolia art: Lioneska