Značaj Kosovskog boja

Alsina González
Novinar specijalist i istraživač

Balkansko bure baruta stoljećima je bilo poprište brojnih oružanih obračuna čiji su akteri bili i domaćih i stranih sila, potonjih u regiji za koju je, dok nije upala u rat, malo tko znao: Kosovo.

Rat na Kosovu između veljače 1998. i lipnja 1999. suočio je jugoslavensku vojsku s milicijama kosovskih Albanaca koji su se zalagali za neovisnost. Od siječnja 1999. sukob će uključiti NATO vojne snage koje su se borile pomažući strani kosovskih Albanaca.

Jugoslavija proizašla iz vremena Drugog svjetskog rata, pod Titovim predsjedanjem, održavala je nesigurnu ravnotežu između svih naroda koji su činili državu, u obliku federativnih republika.

Ustupcima i represijom Tito je pronašao uravnoteženu formulu koja je maskirala i skrivala stvarnost koja počela je eksplodirati nakon njegove smrti 1980., a koja je dosegla točku bez povratka u lipnju 1991. s Deklaracija o neovisnost iz Slovenije.

Odavde je krenuo niz sukoba koji su kulminirali dugim i krvavim ratom u Bosni.

Kao iu svim republikama Jugoslavije, u kojima su jačali nacionalistički osjećaji, ni Kosovo nije bilo iznimka.

U kasnim 1980-ima, Kosovo je uživalo određenu autonomiju, ali želje su populacija albanskog podrijetla (većina) postati sedma republika federacije. To je dovelo do njihovog osjećaji tražili da se ide korak dalje, prema neovisnosti.

Nakon osamostaljenja Hrvatske i Bosne, sukobi između neregularnih kosovskih albanskih milicija, pristaša neovisnosti i Srpske snage sigurnosti su se povećavale, što je poslužilo kao izgovor Slobodanu Miloševiću (predsjedniku Srbije) da likvidira autonomija.

Klima nasilja se povećavala, a Oslobodilačka vojska Kosova je sredinom 1990-ih izvela niz akcija protiv srpskih snaga sigurnosti (policije i vojske).

Kosovske milicije hranile su se ratnim materijalom iz Albanije.

Zemlja je bila pravi arsenal zbog straha da je njezin komunistički vođa tijekom hladni rat, Enver Hoxha, imao je vanjsku invaziju i unutarnji bunt, pa je zemlja bila visoko militarizirana. A u kaosu koji je uslijedio nakon pada režima, velik dio tog oružja je nestao.

Odnosno, "diskretno" je promijenio vlasnika. Dio je otišao gerilcima kosovskih Albanaca. Osim toga, naknadno se pričalo da je Oslobodilačka vojska Kosova prošla vojnu obuku i potporu Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, iako se to nije moglo dokazati nepobitno.

Godine 1997. gerilci kosovskih Albanaca pojačali su svoju ofenzivu protiv jugoslavenskih snaga sigurnosti, pa su se čak osvetili i nad civilnim stanovništvom.

To je motiviralo međunarodnu osudu i pojačalo akcije obiju strana kroz "logiku" - kojoj u ovom slučaju paradoksalno nedostaje svaka logika - akcije-reakcije.

U ovom trenutku (iu narednim mjesecima), kao iu svakom oružanom sukobu, obje strane su krive za gnusne ratne zločine, počinjene i protiv boraca i protiv civila.

Dana 23. rujna 1998. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda glasa o rezoluciji (1199) koja pokazuje zabrinutost zbog situacije u regiji.

Samo dan kasnije, NATO je izdao uzbunu kako bi pripremio svoje trupe za moguću intervenciju. Samo nekoliko tjedana ranije, tadašnji američki predsjednik, Bill Clinton, izjavio je da neće biti američkih kopnenih trupa na terenu.

Sve je upućivalo na isključivo zračnu intervenciju, kako će se kasnije i izvesti, ali u tom trenutku to je bilo nešto sasvim novo.

Interesi sukoba na Kosovu išli su dalje od golog oka; Rusija, tradicionalni saveznik Srbije, podržavala je potonju, au oporbi SAD, kosovske Albance.

Dana 15. listopada 1998. obje strane su potpisale prekid vatre, koji će također prekršiti obje i definitivno će puknuti u prosincu iste godine, ali je ostavio kratko vrijeme za ulazak promatrača međunarodnih snaga u zemlji koje su, međutim, odigrale irelevantnu ulogu ako ne dale NATO-u i SAD-u izgovor za njihove naknadne intervencija.

Otkriće masakra u Račku, u kojem je ubijeno 45 kosovskih Albanaca, a za koji je optužen na suđenju Slobodanu Miloševiću na Međunarodnom kaznenom sudu, iako je kasnije doveden u pitanje, to je bio okidač za veću intervenciju NATO-a, koji je pozvao sve strane na konferenciju Rambouillet.

Nastojanje da se postigne sporazumni mir nije uspjelo, jer je teritorijalni integritet Jugoslavije stavio na kocku tražeći ulazak interpozicijske snage NATO-a za zaštitu široke kosovske autonomije, čime se regiji zapravo daje de facto neovisnost.

Srbija je odbacila sporazum, što je dovelo do NATO bombardiranja Jugoslavije koje je trajalo od 24. ožujka do 10. lipnja 1999. godine.

Konačno, vlada Jugoslaven se predao popustivši pod međunarodnim pritiskom. Kosovo je dobilo kontroverznu neovisnost koju do danas nisu priznale sve zemlje (primjer je Španjolska, strahujući da presedan jednostrano proglašene neovisnosti mogao bi jednog dana olakšati priznanje Katalonije od strane drugih zemlje).

Zaključak na vojnoj razini bio je da se konvencionalni rat može dobiti samo zračnom intervencijom.