Značaj Osmanskog Carstva

Alsina González
Novinar specijalist i istraživač

Prije nego što je bio poznat kao "bolesnici Europe”, u Osmanskom Carstvu zavladao, izravno ili neizravno, dobrim dijelom sjevernoafričke obale, svetim mjestima obaju kršćanstvo kao od islama, Bliskog istoka do Perzijskog zaljeva, jugoistočne Europe do dalmatinske obale i današnje Austrije i Ukrajine, te cijele Anatolije.

Njegova je priča uzbudljiva, i iako je sažimanje uvijek riskantna vježba, pokušat ću.

Turski narodi rođeni su u stepama središnje Azije i postupno su migrirali prema Anatolijskom poluotoku.

Danas postoje jezici srodni turskom na području srednje Azije i na Kavkazu, pored same Turske. The migracija Bila je, kao i sve seobe velikih populacijskih masa, dijelom mirna, a dijelom ratna.

U 10. stoljeću ti su turski narodi stigli na Anatolički poluotok, stvarajući jaz između Abasijskog kalifata (oni će biti jedan od uzroka njegova pada) i Bizantsko Carstvo, kojima bi bili ljuti rivali i koje bi postupno slabili.

Oko 1000. godine Turci su već zauzeli unutrašnjost poluotoka, a obalom je još uvijek dominiralo Bizantsko Carstvo. Mongolska ekspanzija na istok ovih teritorija natjerat će Turke da definitivno usmjere svoje poglede na Zapad kako bi rasli i širili se.

Ustoličenjem za sultana Osmana I., čije je tursko ime bilo Osman ili Otman, 1290. godine, turska zajednica će se proširiti i postati Osmansko Carstvo.

Očito, ime Carstva potječe od onoga što se smatra njegovim prvim vladarom.

Turska političko-društvena struktura u to se vrijeme još uvijek u velikoj mjeri temeljila na klanovima ili malim polu-neovisnim kraljevstvima koja su bila odana sultanu, od kojeg su također imala autonomiju.

Osmán I. dobio je polu-neovisnost od Seldžučkog Carstva, koju su učvrstili i proširili njegovi nasljednici.

Osmansko carstvo u nastajanju “nalaktilo” je svoje susjede, iskoristivši (kako će Machiavelli objasniti stoljeće i pol kasnije) međusobne slabosti u pogodnom trenutku.

Ratnički duh Turaka (ne zaboravimo, dolazi iz azijskih stepa, teritorija povijesno dao kovanju ratobornih gradova) bio je transcendentalan u ovoj ekspanziji, ostavivši nam dragulje poput tijela janjičari.

Paralelno sa svojim širenjem u Anatoliji i kasnije na Bliskom istoku, Osmansko Carstvo se širilo i na europsko tlo, na račun Bizantskog Carstva. Ovo posljednje se dogodilo od 1361.

Bilo je to također iz desetljeća 1360-1370 kada je Carstvo počelo vršiti pritisak na Carigrad, dok su se širili oko bizantske prijestolnice, uglavnom u staroj Trakiji i okolici balkanski.

Godine 1389. odigrala se Kosovska bitka u kojoj su Osmanlije porazili Srbe i apsorbirali ono što je do tada bilo Srpsko carstvo, stigavši ​​do vrata Ugarske.

Od tog trenutka, više od jednog stoljeća, trajala su neprekidna pogranična trzavica između Osmanlija i Mađara.

Kao anegdotu objasnite da je jedan od vođa koji je pružao otpor Turcima, dobio trenutno zaustaviti širenje Carstva bio je vlaški Vlad Tepeš (Vlad III), poznat kao nabijač na kolac, a to će stoljećima kasnije inspirirati lik Drakule (rođeno mu je ime bilo Vlad Drăculea).

Godine 1453., nakon desetljeća gubitka teritorija u korist osmanskih trupa, Bizantsko Carstvo je palo: Turci su zauzeli Carigrad

Ovaj događaj označava prekretnicu u europskoj i svjetskoj povijesti. U njemu je postavljen početak novoga vijeka (koji drugi autori postavljaju u otkriće Amerike godine 1492).

S padom bizantske prijestolnice, jedini politički entitet koji se mogao proglasiti nasljednikom Rimsko Carstvo pa prema tome i klasične tradicije. Osmanlije su grad ubrzo učinile svojom novom prijestolnicom.

Osim toga, gubitak ovog uporišta oslobodio je osmanske trupe koje su mogle djelovati na drugim frontama, budući da je dao kontinuitet kopnenim posjedima Carstva.

Osmanlije su uskoro nastavili svoju europsku ekspanziju s većom žestinom, a 1526. porazili su Mađare kod Mohača i zauzeli zemlju. Godine 1529. opsjedat će Beč, iako ga ne mogu zauzeti.

Ova činjenica označava najveću ekspanziju Osmanlija u Europi. Od tog trenutka proširit će se diljem Azije (današnja Sirija, Irak i Iran), te duž južne obale Sredozemlja (osobito Egipta).

Turski korsari i gusari također su zapalili teror nad kršćanskim kraljevstvima na Sredozemlju, čak su harali sjevernim dijelom Pirenejskog poluotoka.

Zbog toga su se različite sile u nekoliko navrata ujedinile protiv Carstva, pobjedivši u odlučujućoj bitci kod Lepanta 1571. godine.

Krajem 17. stoljeća ponovno rođena Kraljevina Mađarska krenula je u napad na Osmansko Carstvo, postupno vraćajući teritorije.

Carstvo je počelo pokazivati ​​znakove slabosti, što je normalno u svakom carstvu kad se njegovo širenje usporava. Zajedno s Mađarima, Austrijancima, Poljacima i Svetim Rimskim Carstvom također su iskoristili slabost Turaka da potisnu Osmanlije prema Balkanu.

Odavde je postojao samo jedan put: ako je do tada Osmansko Carstvo bilo u usponu, sada je propadalo. Godine 1683. druga opsada Beča neslavno je propala.

Počevši od 18. stoljeća, Osmansko Carstvo je uronilo u spiralu u kojoj su se kombinirali etnički problemi i korupcija elita.

Vrlo reprezentativan za potonje bit će pad tijela Janízarosa, nekoć snažnog vojnog stroja, koji je kasnije utonuo u korupciju zbog političke moći koju su akumulirali.

Pad na Balkanu će kulminirati 1823. s neovisnošću Grčke, čemu će se dodati gubitak Egipta 1882. godine. Ali najgore je tek dolazilo.

Dok je Osmansko Carstvo propadalo, suočavalo se s pokušajem da se obnovi i preživi. Od tog vremena, zbog teritorijalnih gubitaka, Carstvu dolazi nadimak "bolesnik Europe".

Godine 1914. izbio je Prvi svjetski rat i Osmansko Carstvo se pridružilo Centralnim silama.

Unatoč modernizaciji svoje vojske, Carstvo je pretrpjelo teške poraze (kao na Kavkazu protiv Rusa) i završilo kao žrtva oglodane strukture zbog korumpiranosti svojih visokih pozicija i osobnih i političkih interesa, uz lošu opremljenost da izdrže dugogodišnji sukob trajanje.

Čak ni njemačka potpora nije mogla zaustaviti ono što se vidjelo da će biti osuđeno, a 1918. godine neprijatelji su raskomadali Carstvo i sveli ga na Anadoliju i Istanbul.

Službeni kraj Osmanskog Carstva dogodio se 1922. ukidanjem sultanata od strane Mustafe Kemala, poznatog kao Atatürk. (otac turske domovine), te proglašenje Republike, kao i odricanje od svake mogućnosti oporavka Carstvo.

Izvorno zdravo za zavist drugih sila, Osmansko Carstvo provelo je gotovo dva stoljeća dekadencije do nestanka u magli povijesti, koja nikada neće zaboraviti što je jednog dana bila njezina velika sjaj.

Fotolia slike. Prošlost, Koraysa