Primjer iz Autobiografije: Intimni dnevnici

Privatni dnevnici u svojim autorima otkrivaju namjeru da budu iskreni prema sebi, da se poznaju, a ne da moralno prosuđuju sebe. Kao model ovog žanra imamo Dnevnik Anne Frank. Djevojčica Anne Frank govori sebi svoj život, čini to ne razmišljajući o mišljenjima budućih generacija, piše s neospornom autentičnošću. Pogledajmo nekoliko redaka iz njegova dnevnika.
Subota, 20. lipnja 1942.
"Nekoliko dana nisam pisao: morao sam jednom zauvijek razmisliti o tome što Dnevnik znači. Jedinstven mi je osjećaj izraziti svoje misli, ne samo zato što još nikada nisam napisao, već jer mi se čini da kasnije ni mene ni bilo koga drugog ne bi zanimale povjerljivosti trinaestogodišnje školarke. Svejedno, to je nebitno. Želim pisati i još više ispitivati ​​svoje srce o svim vrstama stvari. "Uloga je strpljivija od muškaraca." Ova izreka mi je pala na pamet jednog dana lagane melankolije kad mi je postajalo dosadno koliko sam mogla, glave naslonjene na ruke, previše uzrujane da bih odlučila izaći ili ostati kod kuće. Da, doista, novine su strpljive i, kako pretpostavljam, nitko se neće brinuti zbog ove vrijedno nazvane bilježnice Dnevnice, ne namjeravam ga nikada pustiti da se čita, osim ako u svom životu ne nađem prijatelja kojem pokaži mu ga. Evo, stigao sam na početnu točku, na ideju pokretanja Dnevnika: Nemam prijatelja.

Da bih bio jasniji, bolje se objašnjavam. Nitko ne može vjerovati da je trinaestogodišnja djevojčica sama na svijetu. Naravno, nije sasvim točno: imam roditelje koje jako volim i šesnaestogodišnju sestru; Imam, ukratko, tridesetak drugova i, među njima, takozvane prijatelje; Imam obilje poklonika koji me prate očima, dok oni koji su u nastavi loše postavljeni da me vide pokušavaju dohvatiti moju sliku uz pomoć džepnog ogledala. Imam obitelj, ljubazne tete i ujake, lijep dom. Ne. Očito mi ništa ne nedostaje, osim prijatelja. Sa svojim drugovima mogu se samo zabavljati i ništa drugo. Nikad ne uspijem razgovarati s njima više od vulgarnosti, čak ni s jednim od svojih prijatelja, jer nam je nemoguće postati intimniji; u tome je poteškoća. Taj nedostatak samopouzdanja možda je moja prava mana. U svakom slučaju, suočen sam s ostvarenom činjenicom i prilično je žalosno ne moći je ignorirati.
Otuda i razlog za ovaj časopis. Da bih bolje dočarao sliku koju sam iskovao o dugo očekivanom prijatelju, ne želim se ograničiti na jednostavne činjenice, kao što to čine mnogi, već želim da ovaj Dnevnik personificira prijatelja. I ova će se prijateljica zvati Kitty. "(Usp. Dopunska bibliografija, N? 20)