Definicija ranog kršćanstva

Isusovi sljedbenici protumačili su da je ono što je Bog obećao u izvornom savezu sa Židovima novi savez i za njih je Isus bio taj koji je na zemlju donio Božje kraljevstvo.

Na grčkom jeziku riječ koja se odnosi na Mesiju je christos i za to razlog njegovi sljedbenici postali su poznati kao kršćani. Isus je za njih bio više nego samo Vođa ili iscjelitelj, jer sve što je rekao ili učinio dolazi od samog Boga.

Slijedom toga, Isus je postao reinkarnacija Boga. Oni koji su širili ovu ideju osnovali su rano kršćanstvo.

Za vrijeme Rimskog Carstva

Prve su kršćane rimske vlasti u početku progonile, jer su odbijale prinositi žrtve i plaćati počast carevima. Glavni kršćanski vođe bili su Pedro i Pablo, kao i mala skupina koju su formirali Esteban, Bernabé, Priscilla, Jaime i Tito.

Glavni historiografski izvori ovog razdoblja prikupljeni su u knjiga Djela apostolskih i u poslanicama Novi zavjet.

Nakon Isusove smrti nije bilo rukovodstvo definiran među njegovim sljedbenicima. Istodobno, Isusovo raspeće predstavljalo je a

obavijest za sve one koji bi željeli napraviti svoje doktrina. S druge strane, lik Isusa kao istinskog Mesije stvorio je sve vrste kontroverzi i teoloških rasprava između Židova i kršćana.

U prvom i drugom stoljeću pokret Christian Gnostic i njegove pristaše smatrali su da je spasenje čovjeka moguće znanjem unutrašnjosti, a ne vjere (neki su gnostici poricali Isusovo raspeće i propitivali druge epizode Biblija).

U redovima nove religije postojale su različite struje: judeokršćanstvo, pavlinsko kršćanstvo i sinoptičko kršćanstvo

Unatoč svemu tome, kršćani su se organizirali jer su vjerovali da je njihov vođa autentični Mesija koji će donijeti kraljevstvo Božje na ovaj svijet.

Oni koji su sačinjavali ranokršćansku crkvu počeli su širiti evanđelja i bili su uvjereni da su njihove riječi nadahnute Duhom Svetim. Na taj su način postali propovjednici Evanđelja.

Vremenom je stvoren jedinstveni skup standarda i kriterija. U tom smislu nastao je kanon. Kanon ranog kršćanstva skup je normativnih tekstova kojima se uspostavlja jedinstveni kriterij u vjerskim pitanjima. S tim su se novim normama različite struje kršćanskog pokreta smatrale herezama.

Za većinu teologa kanon je označio kraj ranog kršćanstva i početak nove ere.

U četrnaestom stoljeću Konstantin je prihvatio kršćanstvo kao službenu religiju Carstva.

S povijesne točke gledišta, prelazak na kršćanstvo cara Konstantina bio je izvor Katolicizam.

Milanskim ediktom 313. godine kršćane je prestao definitivno progoniti i kršćanska crkva evoluirala je prema novom modelu, katoličanstvu.

Foto: Fotolia - Jorisvo

Teme u ranom kršćanstvu