Značajke tragedije

Tragedija je književna i kazališna vrsta koja potječe iz antičke Grčke, budući da je dio dramske vrste, ima razrađen stil u kojem glavni se likovi suočavaju s neizrecivim ili neizbježnim i općenito fatalnim sudbinama, protiv nacrta sudbine ili bogova, premda postoje i tragedije zvane sublimacija u kojima protagonist kroz svoje vrline (snagu, hrabrost, suosjećanje, integritet, umjerenost itd.), suočavaju se s nedaćama i preprekama koje im se nađu na putu, uspijevajući napredovati, izazivajući divljenje čitatelja ili gledatelja.

Kao tragedije poznati su i različiti katastrofalni događaji, poput nesreća, razornih prirodnih pojava, potresa, tornada, uragana, kao i požare, poplave i razne nesreće, sa smrtnim posljedicama, za ljude i njihove roba.

Neke karakteristike tragedije:

Tragedije su nastale kao vjerske predstave, kasnije postajući kazališne predstave različitih tema; Kako se šire sfere u kojima se tragedija razvija, počinju se usredotočivati ​​na sfere političkom i društvenom, i pretvarajući se u svoj žanr, koji uključuje i kazalište i književnost.

Jedna od središnjih osi tragedija je ponovno uspostavljanje "poretka", što se čini kroz razna bolna iskustva, koja su događaju unutar radnje, kao u slučaju tragedije Edip Rex, gdje je obiteljski poredak narušen, tako da sudbina okrutno "prilagođava reda “, kroz razne nedaće i nedaće koje gledatelju pokušavaju ostaviti lekciju o moralu, poštivanju bogova ili o ljudski um.

Zabava.- Kao i druge manifestacije ljudske misli, usmjerena je na zabavu, pa je, budući da je "uspostavljena" kao kazališni žanr odvojen od religijskih sfera, kulturnih manifestacija koje je čovjek koristio za smještaj "rekreacije" kroz ometanje svakodnevnog života, što pruža ovu vrstu Zabava.

Nesreća.- Karakteristično je za tragediju da glavni lik ili glavni likovi trpe nesreće, bilo u ljubavi, bilo na bilo kojem polju u kojem su razviti karakter, kao na primjer u slučajevima u kojima se radnja bavi pomorskim putovanjima, gdje nesreća dovodi do brodoloma, ili kada lik pretrpi nesreću, koja mu nanese trajnu štetu i razne nedaće koje se dogode glavnom junaku ili njegovim voljenima u zemljište.

Didaktička upotreba.- Od davnina su se tragedije koristile za podučavanje vrijednostima kao što su moral, obiteljske vrijednosti, poštovanje (za bogove, za vladara, roditelja, društva, kao i tradicije), korištenjem vidljivih primjera u literaturi ili u djelima kazališna. Na primjer, gdje zbog neposluha ili nepoštivanja boga ili morala, lik dotični unutar radnje, dobiva "kaznu" koja je produkt njihove nepravde ili odluke.

Pregled.- Iako su mnoga djela usmjerena na usađivanje vrijednosti, ovaj se žanr često koristi za kritiziranje javnih osoba, jesu li ti vladari, bogati ljudi ili obični ljudi, a također kritiziraju upotrebu i običaje društva u kojem su živio, to se naširoko koristilo u grčkoj tragediji, gdje se bio običaj pozivati ​​na javne ljude (kraljeve, generale itd.).

Istražuju ljudski um. U ovom žanru vrši se istraživanje različitih aspekata ljudskog bića, kako s duhovnog gledišta, tako i sa stajališta psihološki, budući da se unutar njega izražavaju različiti aspekti ljudskog uma, koji se istražuju iz osjećaja ljubavi, straha, mržnje, straha, radosti, ludila, tuga, euforija, sram i ponos, čak i misli koje ljudski um potiskuje, poput incesta, (Edip Rex), ubojstva, pljačke ili raznih seksualna odstupanja.

Nadnaravnost.- U klasičnim djelima (grčkim i rimskim) tragedija ima tendenciju da ima nadnaravni prizvuk, imajući česte intervencije raznih bogova, kao i drugih bića poput duhova, duhova ili životinja fantastičan. To se donekle sačuvalo u tragično obojenim djelima kasnijih vremena, pa je uobičajeno da se to može naći u djelima trenutni tragični događaji intervencija nadnaravnog bića ili bića, bio to duh (kao u Shakespeareovom Hamletu) ili drugi biti.

Ishod.- U većini tragedija rasplet ili kraj drame ili pisanja obično završi fatalnim događajem; glavni junak trpi razne nesreće i nedaće, koje označavaju predodređenost sudbine, koja je neizbježna, unatoč napori glavnog junaka da to izbjegne, osim u nekim modernim tragedijama koje teže suzbijanju tragičnog ishoda do izvrsnost, za završetke u kojima protagonist dobiva ono što traži ili želi, nakon što je podnio sudbine sudbine tragična.

Priča.- Tragedija potječe iz grčkih vjerskih prikaza koji su rađeni u čast boga Dioniza (Bakha za Rimljane). predstavljao je njegov život, smrt i uskrsnuće, kasnije postajući prikaz zajedničkih i aktualnih tema tog vremena, poput života ostali bogovi i kraljevi, koji su se postupno razvijali kao prikazi čovjekova života, s izrazitim duhovnim i psihološkim konotacijama, i didaktike. U tragičnim predstavama (kao i u ostatku grčkog kazališta) korištene su maske u kojima su crtani izrazi straha, izrugivanja, radosti i drugih ljudskih osjećaja.

Vremenom se tragedija transformirala u sam književni i kazališni žanr, neki od prvih autora ovog žanra bili su Thespis, Frínico, Quérilo i Prátinas, i autori poput Eshila, Sofokla i Euripida koji su ponijeli slavu, a već su nam u vremenima bili bliži autori kao što su Arthur Miller Goethe, Voltaire ili William Shakespeare drugi.

Neke drevne grčke tragedije:

Ajaks, Antigona, Trakinija, Edip Reks, Elektra, Filoktet, Edip u Kolonu, Alkestis, Medeja, Hipolit, Heraklidi, Trojanci, Andromaha, Hekuba, Molitelji, Ifigenija među Bikom, Elektra, Helena, Heraklo, Orest, Ifigenija u Aulideu, Las Bacchantes i El Kiklop.

Ostale tragedije napravljene u novije vrijeme:

Macbeth, Othello, Romeo i Juliet, a Oni su bila sva moja djeca, William Shakespeare i Arthur Miller.

Kliknite za prikaz primjeri tragedije.