Definicija Lateranskih pakata

Jedna od točaka koja u Rimu najviše zanima jest iz trostrukog razloga: povijesnog, vjerskog i turističkog. Ovom definicijom sigurno ste već pogodili da govorimo o Vatikanu, maloj državi (zapravo, najmanjoj na svijetu) koja naseljava srce iz grada Cezara.

Iako ima granice (i, možda, najjasnije razgraničene na svijetu: bijela crta koja barem djelomično okružuje svoje granice) od Plaza de San Pedro), da biste ih prešli ne trebate predočiti putovnicu ili bilo koji drugi dokument, samo hodajte od Italija.

Turist koji nije pažljiv, sigurno neće ni shvatiti da je promijenio zemlju, iako svjestan činjenice, ako ne poznaje povijest, može pomisliti da činjenica da je Vatikan neovisan mora biti ustupak Italije Svetoj Stolici.

Ništa nije dalje od istine, a Italija i Vatikan prepoznali su se tek krajem dvadesetih godina dvadesetog stoljeća.

Lateranski pakti bili su niz sporazuma potpisanih između Vatikana i Kraljevine Italije početkom 1929. godine, kojima je Sveta Stolica priznala državu Italiju i obrnuto.

Kako se mogla dogoditi ova situacija ako je Italija jedna od zemalja čija populacija imate veću katoličku vjersku žestinu? Da bismo ga razumjeli, moramo se vratiti na proces ujedinjenja Kraljevine Italije, koji je kulminirao 1870. apsorpcijom Papinske države.

Potonji su bili zemaljski posjedi papinstva, koji su zauzimali središnji dio Talijanskog poluotoka i čiji je glavni grad bio u Rimu.

Još uvijek je znatiželjno pomisliti da prije 1870. Rim nije bio dio Italije i da se, zapravo, mislilo uspostaviti glavni grad nove zemlje u Firenci, kolijevku Renesansa.

Rim su 20. rujna 1870. okupirale talijanske trupe u sklopu ujedinjenja te zemlje.

Iako su zapravo Papinske države bile entitet politika u padu od 1848. godine, a od 1860. godine posjedovao je nešto više od samog grada Rima i njegove okolice. Izbijanje francusko-pruskog rata 1870. dovelo bi do povlačenja francuskog garnizona koji štitio papu i Italiju saveznicu s Pruskom koja bi imala carte blanche za aneksiju grada vječni.

13. svibnja 1871. talijanska je vlada odobrila Papinski jamči zakon, prvi pokušaj talijanske države u nastajanju da regulira odnose između nje i Svete Stolice.

Spomenuti tekst uspostavio je režim eksteritorijalnosti za papinske ovisnosti (ono što bi danas postalo Vatikan), priznanje samog pontifika kao šefa države i postupanje u skladu s tom čašću, da bi mogao imati naoružani korpus (Švicarska garda) vama na usluzi i sposobnost Vatikana da prima i imenuje strane diplomate vlastiti.

Je zakon nije prihvatio papa Pio IX., koji se proglasio "zarobljenikom u Vatikanu", a također je odbio priznati novu talijansku državu. Međutim Zakon o jamstvima djelovalo je neizgovoreno.

Atmosfera nije dobra, a crkva ide toliko daleko da zabranjuje talijanskim katolicima ulazak u politiku u novoj državi, kao osveta nad "okupatorima" Rima.

Benito Mussolini bio je taj koji je jednom na vlasti (od 1922.) stavio sporazum s papinstvom na talijanski politički program, iako je to stiglo tek 1929. godine.

Mussolini je stigao željan učvrstiti moć postignutu državnim udarom i potvrditi se pred talijanskim narodom, tako ukorijenjen sukob sa Svetom Stolicom čini se izvrsnom prilikom za to.

Na talijanskoj je strani pregovarao sam Mussolini u ime talijanskog kralja Victora Emmanuela III. Njegov crkveni kolega bio je kardinal Pietro Gasparri. Sporazum je potpisan 11. veljače 1929. godine.

Tri su lateranska pakta: priznavanje suvereniteta Vatikana, regulacija odnosa između njega i Italije i financijska naknada Svetoj Stolici za njegove gubitke.

Prvo je lako razumljivo i ulazi u uobičajenu dinamiku među zemljama: jedna i druga se međusobno prepoznaju i uspostavljaju diplomatske odnose. Do danas niti jedan od njih nije prepoznao drugog.

Drugi pakt, konkordat između obje države (nakon Španjolskog građanskog rata, Francov režim također potpisao bi konkordat s Katoličkom crkvom) već je složeniji i odgovor je na pitanje kako Pronađi Ravnoteža između interesa obojice.

Tako je Sveta Stolica zajamčila da se pripadnici talijanske crkve neće miješati u politiku (nešto što je Mussolinija jako zanimalo) i da će se čak zakleti na vjernost državi. Zauzvrat, talijanska fašistička vlada učinila je učenje katoličke religije obveznim u školi i zakone o braku i razvodu uskladila s kanonima koje je diktirala crkva.

Recimo da je to bio aranžman u kojem su obje strane dale nešto za postizanje međusobnog sporazuma.

Treći je sporazum u osnovi bio ekonomska reparacija za teritorijalne (i, prema tome, baštinske) gubitke crkve 1870. godine.

Sočni iznos koji je Vatikan dobio ovim trećim sporazumom omogućio mu je 1942. godine da stvori vlastitu banku, Banca Vaticana (službeno Institut za religiozna djela, koja i dalje postoji do danas, a koja je krajem 70-ih i početkom 80-ih godina 20. stoljeća bila uključena u kontroverzu oko skandala Banca Ambrosiana.

Pakti su i danas na snazi ​​s izmjenama, poput one iz 1984., koja je dovela do napuštanja katoličanstva kao religija države i otvorila vrata za ulazak drugih religija u učionice, poput židovstva ili protestantizma.

Dok je Drugi svjetski rat porazao talijanski fašizam, a kasnije i protjerivanje obitelj Talijanski kraljevski i pretvaranje zemlje u republiku, mogli su bitno izmijeniti ili čak okončati pakte, oni su bili uključeni kao dio Ustav Talijan iz 1948. godine.

Sastoje se, posebno, u članku 7. koji eliminira mogućnost da ih Italija može jednostrano ukinuti, jamčeći tako održavanje države Vatikan.

Fotografije: Fotolia - Panda / Kartoxjm

Teme u Lateranskim paktima