Definicija arapskog proljeća (2010)

U većoj ili manjoj mjeri želja za slobodom ostaje usidrena u ljudima koji povremeno na jednom ili drugom mjestu u svijetu to polažu; dogodilo se u Sjevernoj Americi 1776., dogodilo se u Francuskoj 1789., u raznim europskim gradovima 1848., 1956. u Mađarskoj i 1968. u Pragu, Parizu i Meksiku.

Vapaj za slobodom, izražen tijekom povijesti na mnogim jezicima i na mnogim mjestima širom svijeta, izgovaran je s arapskim naglaskom u nekoliko zemalja počevši od 2010. godine.

Poziv arapsko proljeće (iako bi ga trebalo točnije nazvati Arapska vrela) sastojao se od niza narodnih pokreta koji su zahtijevali političke i društvene promjene u arapskim zemljama.

Ti su pokreti završavali na razne načine: svrgavanjem vlade (kao u slučaju Tunisa i Egipta) ili građanskim ratom (slučaj Sirije i Libije) ili u manje ili više uslišanim prosvjedima. U slučajevima poput egipatskog, nova je vlada na kraju ignorirala dobar dio popularnih zahtjeva.

Pokret Arapsko proljeće izbio je u Tunisu u prosincu 2010. godine.

Iako je posljednja kap koja je prelila čašu bilo samoubojstvo samospaljivanjem (užasno bolan način smrti) uličnog prodavača jer je policija zaplijenila sve njegove robe i, prema tome, suočeni s glađu jer nisu mogli prodati ili kupiti bilo što drugo, istina je da je ovo bio samo osigurač koji je upalio bure baruta općeg nezadovoljstva od populacija Tunisac sa svojom vladom zbog loših uvjeta i siromaštva u kojima je živjela većina stanovništva.

Tome se mora dodati nedostatak političkih sloboda režima Ben Alija, nešto zajedničko mnogim državama u arapskoj sferi.

Zapravo, Proljeće Arapski nije bio izolirani događaj, već eksplozija izazvana višegodišnjim prosvjedima koje su vlade država zemalja u kojima su se dogodili neredi više ili manje širili i potiskivali.

Katalizator koji je omogućio širenje i nereda i svijet da vide bili su Internet i pametni telefoni.

Unatoč cenzuri koja postoji u mnogim zemljama na internetskoj mreži (i ne samo u arapskim zemljama), gotovo je nemoguće otvoriti vrata terenu i nije se radilo samo o tome informacije koje su od građana dopirale do medija, ali među samim građanima i među zemljama, zaobilazeći cenzuru u medijima.

Uz to, mreža je također omogućila suradnju između aktivista i pokreta, olakšavajući pozive na demonstracije i različita subverzivna djela.

Na taj se način revolucija vratila i proširila, budući da je, kao što je izbila u nekim zemljama, utjecala na državljanstvo drugih. Uloga Interneta kroz pokret ne može se svesti na minimum, jer je to bilo temeljno.

Revolucija u Tunisu uspjela je svrgnuti vladu. Prosvjednici su imali potporu vojske, vrlo moćnog čimbenika u bilo kojem od ovih slučajeva. Nakon Tunisa na red je došao Egipat.

Predsjedavao je Hosni Mubarak (koji se prilično ponašao poput orijentalnog kralja) od atentata na Anwar el Sadat 1981. godine, Egipat Bila je to diktatura u kojoj je Mubarak sustavno potiskivao svaki nagovještaj protivljenja i otvorenosti, oslanjajući se na Zakon iz Hitno, na snazi ​​od 1967. godine i koja je vojsci i policiji dodijelila široka ovlašćenja, oduzimajući ih građanstvu.

Prosvjedi su izbili 25. siječnja 2011. oponašajući one u Tunisu koji su srušili Ben Alija i s istom namjerom svrgavanja Mubaraka i njegove korumpirane i nepotične vlade.

U panici je egipatska vlada pokušala prekinuti pristup Internetu, i premda je to mnogim građanima onemogućilo pristup mreži i stoga U međuvremenu su, neoblikovani, mnogi drugi uspjeli dobiti pristup preko stranih davatelja usluga ili koordinirali usmenom predajom cijelog doživotno.

Epicentar prosvjeda bio je kairoski trg Tahrir, koji je postao simbol protuvladinih demonstracija. Šok je bio kad su vojnici prekršili zapovijed da pucaju u svjetinu.

Trupe su suosjećale s prosvjednicima, iako su policajci isprva vjerojatno bili na strani vlade, premda je vjerojatno da bi vidjevši da je njihov Vojnici nisu poslušali, iz iste vojske počeli su vršiti pritisak na Mubaraka, koji je pak bio i vojni čovjek (od Nasera, Egiptom je vladao vojni).

Mubarak je postao nervozan i dao je ostavku cijelog kabineta obećavajući reforme. Bilo je prekasno za režim, prosvjednici više nisu željeli male promjene, već odlazak diktatora, što je na kraju i učinio 11. veljače.

A posteriori, i unatoč tome što je napredovao u smislu demokracija, zahtjevi pokreta bili su razrijeđeni, a na primjer, izabrani Mohamed Morsi svrgnut je vojnim pučem koji je vodio Abdul Fatah al-Sisi.

Paralelno s demonstracijama u Egiptu, revolucionarni osigurač gorio je i u Libiji, zemlji kojom je od 1969. predsjedao Muammar Gadafi.

Obećavajući u svojim počecima, u kojima je otvorio zemlju i pružio široke slobode ljudima koji su ih do tada imali u kapaljkama, Gadafi je završio dopuštajući sebi da ga iskvari apsolutna vlast koju je imao, pretvarajući svoj režim u personalist i podvrgavajući svoje stanovništvo svojim hirovima i proizvoljnost. Famosa je njegova osobna garda koju čine isključivo žene (njegovi "Amazonke") nad kojima je također počinio sve vrste zlostavljanja.

U Libiji bi pad Gadafija omogućio čimbenik kojeg ostale pobune nisu imale: strana intervencija.

Određene međunarodne sile, na čelu sa Sjedinjenim Državama, "željele" su Gadafija, razlog zašto nisu oklijevali podržati oporbene skupine okupljene u Nacionalno vijeće Republike Hrvatske Tranzicija.

Ovdje su opet ljudi tražili da se izvuku iz siromaštva, a opet sredstvo komunikacije koje se koristi za koordinaciju bio je Internet.

Mirne demonstracije su potisnute sa nasilje od strane policije i vojske, što je dovelo do transmutacije pacifizma u nasilje također od strane oporbe; započinjao je građanski rat.

Dio vojske pridružio se oporbenoj koaliciji, što je potonjoj olakšalo potreban materijal za suočavanje s otvorenim ratom, poput oklopa, topništva, pa čak i zrakoplovstva.

Postupno gubeći potporu, Gadafi je ostao sam i gubio je kontrolu nad zemljom, sve dok krajem kolovoza nije imao drugog izbora nego pobjeći od pobunjenika koliko je mogao. U listopadu su pobunjeničke snage pokrenute nakon posljednjih džepova pro-Gadafijevog otpora.

20. listopada 2011. i dok je bježao iz Sirtea, nasilno je pronađeno Gadafijevo vozilo međunarodno zrakoplovstvo koje je podržavalo pobunjenike i informacije koje su radio prenosile snagama protivnici.

Odavde je ono što se dogodilo vjerojatno zaslužilo Gadafi, iako je i dalje šokantno: kolona vozila je bila napao, a Gadafi se sam sakrio u velikoj cijevi na maloj udaljenosti od ceste, a pronašli su je borci pobunjenici.

Prije nego što ga je gomila linčila i dok je molio za milost, premlaćivan je i mučen, čak se vjeruje da je sodomiziran nekim predmetom.

Rat nije završio u Libiji, zemlji koja je posljednjih godina živjela u gotovo anarhičnoj državi, usred sukoba dviju suprotstavljenih vlada, vlade Tripolitanije i Cyrenaice.

Sirija je još jedan primjer zemlje u kojoj su prosvjedi prerasli u građanski rat, ali ovdje je, za razliku od prethodnog, režim uspio sačuvati svoj položaj.

I to zahvaljujući međunarodnoj pomoći koju je pružila Rusija, saveznik Bashara al-Asada.

Prvi prosvjedi u Siriji dogodili su se u ožujku 2011. godine, koji su (i slijedeći predvidljivi unaprijed utvrđeni scenarij) nasilno potisnuti.

U srpnju 2011. rođena je Slobodna sirijska vojska, skupina pobunjeničkih snaga koja je imala podršku vojnika koji su dezertirali iz vladine vojske. U sukob Sudjelovali su i islamski fundamentalisti (ISIS i Al Qaida) i kurdski pokret za neovisnost.

Prvu fazu sukoba karakteriziralo je napredovanje oporbenih skupina (koje je režim al-Assada označio kao teroriste). Preokret u sukobu dogodio se u lipnju 2013. godine, kada je oporba u Al-Qusayru poražena.

Rusija je 2015. započela svoju intervenciju u korist režima al-Assada, koji je definitivno preokrenuo ravnotežu u njegovu korist. Paralelno s tim, Sjedinjene Države slale su pomoć Kurdima koji su se na sjeveru nastavili opirati.

Građanski rat traje do danas; fundamentalističke organizacije gotovo su nestale sa sirijskog teritorija, pometene vladinom ofenzivom uz rusku potporu, a također i gotovo sva opozicija, osim kurdske.

Kurdi zadržavaju slobodan teritorij na sjeveru, ali ostaje pitanje što će im se dugoročno dogoditi.

Što se tiče ostalih zemalja u arapskoj sferi, na sve su više ili manje utjecali zahtjevi za slobodom arapskog proljeća.

U Maroku i Alžiru također je bilo prosvjeda, iako ne tako snažnih ili s tolikim rezultatom kao u Tunisu; Iako građanski rat u Jemenu odgovara na druge okolnosti, na njega su također utjecali; u Saudijskoj Arabiji i monarhijama Perzijskog zaljeva bilo je nekoliko plahih pokušaja otvaranja koji su se iskristalizirao se, na primjer, u dozvoli ženama da voze u Saudijskoj Arabiji ili da otvaraju sobe kino.

Bilo je autora koji su uzeli u obzir nerede koji su se dogodili u arapskom svijetu u okviru Arapskog proljeća, kao dio globalnog pokreta koji bi također uključivao pokrete poput španjolskog 15M ili Occupy Wall Street Sjevernoamerička.

Fotografije Fotolia: Sergio / Trrent

Teme u arapskom proljeću (2010)