Koncept u definiciji ABC

Ljudi u svom uobičajenom jeziku popularno nazivaju priču tom znanju koja se gotovo prenosi uvijek s mnogo detalja u vezi s pojavom određene činjenice ili situacije, koja nadilazi the književnost i napisana riječ, to jest kad netko nešto kaže drugoj osobi, oni povezuju situaciju, grade priču.

U međuvremenu, jedan od prepoznatljivih znakova te priče je detalj kojim pripovijeda o datoj činjenici ili događaju, na primjer, daju se precizni datumi i sa izuzetnom točnošću nabroji sva ona pitanja koja čine priču: uključeni ljudi, mjesta gdje su se događaji odvijali, među ostalim drugi.

Važno je spomenuti da nemaju svi ljudi mogućnost detaljnog prikaza nečega i da je to zanimljivo za sugovornik. Drugim riječima, svi možemo povezati bilo što, ali postoje neki ljudi koji imaju poseban dar za prepričavanje stvari koje im se događaju u životu, njihovih pustolovina i nezgoda.

Nemojmo misliti da imamo posla s nečim jednostavnim i što svatko može odmah izvršiti. Ništa od toga, priča naravno zahtijeva niz uvjeta prisutnih u osobi koja odnosi se na to da ih je možda stekao godinama ili iskustvom ili kao posljedicu od

obrazovanje primljene pravovremeno, na primjer obuka u Jezik i književnost.

Obično se u tom pogledu ističu oni odlazni ljudi koji su vlasnici velike diskurzivne tečnosti.

Na novinarskom polju ispada da su priče vrlo česte, pogotovo kada se obrađuju posebne teme, poput istraga o nekoj transcendentnoj činjenici iz prošlosti ili novije povijesti, a zatim, a mediji ili novinar pozove neke uključene ili svjedoke da pruže detaljan prikaz onoga što su vidjeli ili doživjeli kad se taj događaj dogodio.

U međuvremenu, također, na riječ priča se koristi za označavanje vrste književne vrste koja se sastoji od oblika pripovijedanje čije se produženje u broju stranica pokazalo manjim od produženja romana, pa čak i proširenja nouvelle. Odnosno, književnu priču karakterizira njena kratkoća, ona je priča.

Tada će se one priče koje se, na primjer, ne pokažu toliko opsežnima i pripovijedanja svih vrsta koja nisu previše opsežna nazvati pričama.

Ispostavlja se da je pitanje produženja gotovo gotovo bez ekvanoma i što nam u određenoj mjeri omogućuje klasificiranje i utvrđivanje kada je književnu priču vjerojatnije nazvati pričom, utoliko što ona kratkoća koja je naglašava ni na koji način ne ulazi u the kvalitetu ili interes koji ova vrsta literature izaziva u amaterskoj javnosti.
Puno je kultista koje ovi ljudi imaju širom svijeta.

Jer to je žanr koji nam nesumnjivo nudi ogromne i jedinstvene mogućnosti. Hiperpriznati autori kao što su Truman Capote, Julio Cortázar, Franz Kafka, Jorge Luis Borges i Edgar Allan Poe, između ostalih, sigurno nam je pokazao koliko je zastrašujuća ova vrsta spol.

U osnovi priča se sastoji od pričanja određene priče, ali bez odražavanja u cijelosti, već predstavljanja u kompaktnom obliku i samo izrade naglasak na nekim detaljima i trenucima na koje će autor ili izvjestitelj staviti najveći naglasak prilikom pričanja priče jer se smatraju da su presudan.
Autori priče prepustit će slobodnoj mašti i misao suvišne pojedinosti tako da ih interno sastavljaju i dovršavaju pričaju kako žele, jer ideja je utjecati, ali s najmanje riječi moguće.

Činjenice koje će biti izložene u priči mogu potjecati iz dva različita podrijetla, iz fikcije, poput epa, kratke priče ili iz nefikcije, kao što je slučaj s vijestima.

U priči prevladava diskurzivna heterogenost koja omogućava da se u njenom tijelu pojave razne vrste diskursa.

Za razliku od onoga što se događa s pričom, u kojoj nas sve naznake neizbježno moraju dovesti do čvora i konačno do Ishod, koji zahtijeva prethodno autorsko djelo, priča je neposrednog nadahnuća i ne zahtijeva bilo kakvu pripremu prethodni. I još jedna različita značajka u odnosu na priču je ta što, kao što je gore spomenuto, omogućuje uključivanje nefikcijskih elemenata.

Teme u Priči