Opisni esej o prirodi

Opisni esej o prirodi

Što točno mislimo kada govorimo o prirodi? To bi trebalo biti početno pitanje ovog eseja, jer ne možemo nešto opisati a da prethodno ne znamo što je to. Priroda je pravo stanje stvari, to jest ono što je dano s bićem, što je njezino vlastito, što mu je imanentno. Možemo reći da netko ima „ljubaznu narav“, primjerice, kada želimo naglasiti da je ta osoba plemenita. U tom smislu, "priroda" je a sinonim od "suštine".

I taj se smisao riječi održava kada izraz "priroda" koristimo kao sinonim za "prirodni svijet", odnosno onoga što postoji na planetu kakav je oduvijek postojao, prema svojim pravilima i svom načinu postojanja, bez volje da u njemu sudjeluje ljudski. Iako su ljudska bića dio prirode, mi jesmo živih bića kao što su također bilje i životinje, tradicionalno razlikujemo ono što postoji "divljački" — to jest, što postoji prema vlastitim principima— onoga što postoji umjetno ili racionalno – to jest, ono što je kontrolirano ili intervenirano ljudski-. Zato gradovi, na primjer, nisu dio prirode.

Priroda je prirodno okruženje, čak i ako zvuči suvišno: mjesto u kojem zakoni ljudskog bića nemaju zadržao svoj ulaz i stoga ostaje netaknut, manje-više kakav je bio kroz stoljeća. Prirodu možemo pronaći u bilo kojem netaknutom prostoru: a pustinja, a džungla neprobojna, u dubini oceana ili čak u polju, sve dok znamo kako se maknuti iz prostora na koje je čovječanstvo interveniralo.

Zašto je priroda važna?

Da biste cijenili prirodu, sve što trebate učiniti je usporediti što postoji unutar naših gradova, s onim što možemo cijeniti izvan njih. Tamo gdje su gradovi homogeni, odnosno slični jedan drugome, postojani i s malo prisustva životinja i biljaka, Priroda je, pak, raznolika, višestruka, puna životinja, biljaka i fizikalno-kemijskih procesa koji kriju tajne život. Bez prirode svijet bi bio siv, monoton i umirući prostor.

Gledano na ovaj način, priroda je utočište života pred ljudskim ambicijama. U gradu i prostorima organiziranim prema ljudskim interesima, sve odgovara produktivnoj logici, planu, na način strukturiranja života radi postizanja određenih ciljeva (čak i ako pođe po zlu ili ako projekti nisu ispunjeni).

Priroda je, s druge strane, divlja, nekontrolirana i ne odgovara ni na jedan plan osim preživljavanja i razmnožavanja: živa bića rađaju druga živa bića i održavaju vrsta raznolika, promjenjiva, u stalnoj prilagodbi uvjetima svoje okoline.

Dok je čovječanstvo promijenilo okoliš kako bi mu odgovaralo potrebe i ambicije, priroda ostaje čista, jednaka samoj sebi, budući da se životinje i živa bića prilagođavaju okolišu. To znači da se samo u prirodi ljudska bića, paradoksalno, mogu ponovno povezati s našim mjestom originalni na planeti i zapamtite da smo živa, smrtna bića, s istim potrebama kao i naši rođaci iz drugih vrsta.

Nadalje, samo u prirodi možemo pronaći sirovina za naše složene industrijske procese, i samo u njemu možemo s vremenom ponovno steći perspektivu o tome tko smo. Zato se mnogi mudraci, asketi, proroci i gurui odvraćaju od čovječanstva i ulaze u priroda na neko vrijeme: napuštanje ljudske logike na neko vrijeme omogućuje im da postignu osvjetljenje.

Trebamo li čuvati prirodu?

Naravno. Naša misija kao vrste danas nije ništa drugo nego pronaći način da pomirimo naše želje i naš postindustrijski životni model s trajnošću prirode. Ako se to ne postigne, brzo ćemo i nepovratno mijenjati prirodni okoliš koji je omogućio sam nastanak naših vrstama, te stvaranje drugačijeg svijeta, neprikladnog za brojne životinjske i biljne vrste, a moguće i neprikladnog za nas se. To je autodestruktivna rasa za našu vrstu.

Priroda, dakle, mora biti zaštićena od naših ambicija. Od onečišćenja koji ga truje i modificira na nepredvidive načine, od naše proždrljivosti industrije koje uništavaju staništa cjeline za uzgoj korisnih i isplativih biljaka, ili za dobivanje materijala transformirati u tehnološke proizvode, pa čak i našu udobnost i našu lijenost, budući da unatoč činjenici da učinci od Uništavanje okoliša vidljivo je svima, ali mnogi od nas ne žele preuzeti odgovornost i napraviti potrebne promjene ispraviti to.

Samo očuvanjem prirode možemo jamčiti svoj kontinuitet kao vrste na planeti, i ne moraju poduzeti neku tehnološku noćnu moru kao alternativu uništenom svijetu ekološki. Uostalom, ovaj svijet savršeno funkcionira takav kakav jest.

Reference:

• "Što je opisni esej?" na Mislilac.
• "Esej" u Wikipedia.
• "Priroda" u Wikipedia.

Što je opisni esej?

A opisni esej to je vrsta tekst eseja (odnosno refleksije napisane u prozi) koju karakterizira obrada određene teme (mjesto, na primjer, osoba, ili povijesni događaj, ili neku specifičnu referencu) i iscrpno ga opisati, odnosno istaknuti njegova najistaknutija ili relevantna obilježja ili karakteristike za autora. Međutim, kao i u svim esejima, i u ovom vrsta tekstova subjektivnost esejista ključna je za definiranje koje su najistaknutije karakteristike ili koja je perspektiva iz koje će se opisati tema ili odabrana referenca.

Slijedite sa: