Značaj genocida u Ruandi

Alsina González
Novinar specijalist i istraživač

Kad čujemo riječ "genocid", brzo nam na pamet padaju nacistički koncentracijski logori, najnoviji slučaj u Bosni tijekom ratova od neovisnost bivše Jugoslavije, odnosno onoj koja se vrši protiv populacija Rohingya u Burmi. Možda on armenski genocid za one koji znaju više o povijesti, ali još jedan koji je bio užasan i napola zaboravljen je ono što se dogodilo u Ruandi 1994.

Genocid u Ruandi bio je namjeran pokušaj brisanja manjine Tutsi od strane suprematističkih elemenata Hutu većine koji se dogodio u Ruandi 1994. godine.

No, izbijanje nasilja nije bilo nešto spontano i neviđeno, nego je mržnja između ove dvije etničke skupine imala neko daleko podrijetlo, staro nekoliko stoljeća.

Do 11. stoljeća (prema zapadnom kalendaru), današnji teritorij koji zauzima Ruanda bio je dom pigmeja iz etničke skupine Twa. Tada su stigli oni, rezultat masovne migracije, Hutui, koji su zavladali prethodnima, desetkujući ih.

Ta nas činjenica ne treba čuditi, budući da je povijest čovječanstva puna masovnih seoba naroda. cjelina, a sadašnja društva rezultat su mješavine i zamjena koje su njima uzrokovane migracije.

U 14. stoljeću u regiju su stigli Tutsiji. Ako su Hutui došli sa sjevera, s područja Nila, Tutsiji su došli s istoka, te su osvojili i dominirali stanovništvom koje se osnovalo u Ruandi.

Kao rezultat ovih uzastopnih valova migracija i osvajanja, stvoreno je stratificirano društvo u kojem je etnička skupina Twa nazadovala u u smislu okupiranog teritorija i broja članova (sve dok danas nisu bili manjina), a također zauzimaju najniži sloj kasta društveni.

Na vrhu piramide "gospodari" su novi Tutsi, s Hutuima u sredini. Međutim, razlike među klasama nisu bile drugačije od npr osnovana u kraljevstvima stvorenim od strane "barbarskih" naroda koji su okupirali teritorije osvojio do Rimsko Carstvo, a u kojoj su stari rimski građani zauzimali niži sloj od novih "gospodara".

Dolazak Europljana u 19. stoljeću poremetit će društvene odnose u zemlji i, kao iu drugim dijelovima Afrike, uzrokovati prijelom i sukob između etničkih skupina i plemena.

Europljani, brojčano nadjačani, ali tehnološki napredniji, morali su se udružiti s nekolicinom napadati druge i sijati razdor kako bi se domorodci međusobno borili slabljenje. Samo tako su osvajači mogli pobijediti. I bili su vrlo lukavi u načinu na koji su to radili, makijavelistički u najgorem smislu riječi.

U početku su Nijemci bili ti koji su osvojili Ruandu, ali je ta kolonijalna vlast prešla na Belgiju nakon Prvog svjetskog rata. Belgijanci su, kao i Nijemci, također iskorištavali klanske razlike, i to su činili još bolje... bolje za sebe, naravno, a puno gore za domaće Ruanđane.

Belgijanci su favorizirali Tutsije kako bi stekli vlast, primjenjujući makijavelističku maksimu udruživanja s najslabijima kako bi se išlo protiv najjačih.

Ali Hutui nisu sjedili prekriženih ruku i odgovorili su raznim pobunama tijekom kasnih 1950-ih i sredinom 1960-ih. Neovisnost je formalno stigla 1962., ali društvo je bilo razlomljeno tolikim godinama lažne strane intervencije. Šteta je učinjena, mržnja podmetnuta.

Hutui su na kraju došli na vlast, monarhija Tutsija je ukinuta i u zemlji je uspostavljena republika. U međuvremenu su Tutsi počeli napuštati zemlju, a međuetničko nasilje je raslo i preraslo u građanski rat koji će završiti sredinom 1970-ih.

Godine 1990. Tutsi prognanici uključeni su u Ruandski patriotski front kako bi izvršili invaziju ili oslobodili zemlju, ovisno o perspektivi iz koje se gleda.

Rezultat natjecanja je "izjednačenje", da se na neki način izrazim, što prisiljava na potpisivanje mira i trening zajedničke vlade. Međutim, to ne dovodi do učinkovite međuetničke pacifikacije.

Koristeći medije, poput radija, Hutu suprematisti počeli su širiti slogane ohrabrujući svoju etničku skupinu da provede puno etničko čišćenje.

Stvorene su paravojne skupine koje su, zahvaljujući činjenici da je većina ruandskog stanovništva od Hutu, uspjeli su brzo izgraditi veliki broj pridruženih članova i početi kontrolirati zemlja.

Godine 1994. situacija je izmakla kontroli, što je dovelo do otvorenog "lova" elemenata Hutu supremacističkog sektora protiv Tutsija.

U nešto više od tri mjeseca ubijeno je gotovo milijun ljudi, a omjer smrti i vremena čini ovo najgorim genocidom u povijesti.

Tutsi nisu htjeli sjediti prekriženih ruku, pa su uzvratili; ponovno je aktivirana Ruandska patriotska fronta koja je za otprilike tri mjeseca uspjela uspostaviti kontrolu nad zemljom. Time je također počelo progonstvo oko dva milijuna Hutua.

Iako sam prije objasnio da je ukupno bilo blizu milijun žrtava, nisu sve bile posljedica istrebljenja Huta protiv Tutsija, ali bilo je radikala na obje strane, au kontekstu građanskog rata bilo je i smrti uzrokovanih čisto vojnog.

Građanski rat i genocid ne samo da su produbili društveni prijelom, već su izazvali val izbjeglica i kolaps gospodarstva.

Od 1994. i nakon mira, Ruanda je s određenim uspjehom pokušavala zatvoriti i zaliječiti svoje rane. Gospodarstvo napreduje, što zemlju čini zanimljivim mjestom za ulaganje, a unatoč podjeli na a društvo i dalje postoji, ulagali su se i još uvijek se poduzimaju vrlo dobro usmjereni napori da se ono ugasi.

Fotolia Arts: jiris, 1000 piksela